1989: godina koja nam se nije dogodila

Dejan Jovic Tutzing

Piše: DEJAN JOVIĆ

Pred kraj ove godine, u studenom i prosincu, bilo je nekoliko konferencija kojima je obilježena 25-godišnjica 1989., godine koja u evropskoj novijoj povijesti ima veliki simbolički značaj. Nekako se uobičajilo da akademska zajednica slijedi kalendar jubileja i „okruglih godišnjica“, pa je tako bilo i ovog puta. Centralno pitanje manje-više svih tih akademskih događaja bilo je: po čemu je 1989. – ako i po čemu – značajna za suvremenu Evropu? Što se iz ove, 25-godišnje perspektive može reći o toj godini-prekretnici u povijesti niza evropskih zemalja?

 

Odgovori na ova pitanja nisu isti u svim dijelovima Evrope, niti za sve dijelove Evrope. Gledajući stvari iz uobičajene evrocentričke perspektive, 1989. nam ponekad izgleda kao godina/događaj/proces od presudne važnosti za cijeli svijet. Ali, nije se cijeli svijet promijenio te godine, a naročito ne na isti način. Kina je, primjerice, krenula drugim smjerom u odnosu na ono što se događalo u Evropi. S malo ironije, kineski primjer odbacivanja 1989., a potom rasta i stabilnosti u uvjetima koji su bili značajno drukčiji od onih u istočnoj Evropi i post-sovjetskom prostoru, dopušta nam da možda kažemo da je i dalje prerano za zaključivanje o tome tko je, zapravo, pobijedio u Hladnom ratu.

Također, obnova moći Rusije pod Vladimirom Putinom i njen retoričko-simbolički povratak nekim tradicijama nastalim u sovjetsko doba, potiče nas da se pitamo: je li Hladni rat doista gotov? Ili je bio samo privremeno suspendiran u razdoblju od 1989. do 1999. (tj. do intervencije NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije, oko Kosova)? Ukrajinska kriza vraća nas tom pitanju, pa stoga imamo i dilemu o „novom Hladnom ratu“. Isto je i s tvrdnjom da je 1989. nastao unipolarni svijet – poredak u kojem postoji samo jedna globalna sila: Sjedinjene Američke Države. Ali, ta je sila, koliko god bila doista moćna, već 2001. doživjela napad na svom vlastitom teritoriju. Raspad SSSR-a (druge globalne supersile između 1945. i 1989.) pokazuje da nijedna sila – pa ni globalna supersila – nije dovoljno velika da bi bila trajno sigurna. Tako je isto i napad na „blizance“ i nekoliko drugih važnih meta tog 11. rujna 2001. označio kraj iluzije o tome da smo ušli u potpuno novu, unipolarnu, situaciju – situaciju globalne i apsolutne hegemonijske prevlasti SAD-a i onoga što on simbolizira nad svim alternativama. Ipak je to bio, kao što je rekao Charles Krauthammer u svom članku u „Foreign Affairs“ iz 1990. – trenutak unipolarnosti („unipolar moment“). S naglaskom na – trenutak.

Taj trenutak je danas definitivno iza nas. Na rubu Evrope, na evropskoj periferiji, već danas imamo natjecanje u moći i za utjecaj između Evropske unije (unipolarnog gospodara evropskog jezgra, koje se u ovih 25 godina proširilo na istok Evrope, do samih granica Rusije) i Ruske Federacije. U tom prostoru više nije moguće djelovati unilateralno. Na Balkanu (koji se smanjio iako nije nestao kao politički pojam), sve je snažnije izražena kompetitivnost Evropske Unije (u čijem članstvu nije više samo jedna zemlja Balkana, Grčka, kao što je bilo do 2007., nego tri, a ako se uzme u obzir i Hrvatska, te Cipar – onda čak pet), Turske, Rusije i SAD-a. U cijelom prostoru Srednje i Istočne Evrope odnedavno se pojavljuje i Kina, koja tom prostoru pristupa kao jedinstvenoj cjelini, ne vodeći računa o granici između Evropske unije i zemalja koje su izvan EU-a. Dakle, dok jezgra Evrope ostaje unilateralna, periferija Evrope je danas pod snažnim utjecajem multipolarnosti.

Nova multipolarnost na rubovima Evrope ima utjecaja i na rubne zemlje-članice EU-a. Kao što pokazuju odstupanja od jednoobraznog standarda liberalne demokracije u Mađarskoj, dileme koje u pogledu vođenja svoje energetske politike ima Bugarska, ili nepopularnost EU-a u Grčkoj – da navedemo samo tri primjera – jedan broj zemalja-članica danas također osjeća utjecaj „magneta“ izvanjskih utjecaja iz susjedstva EU-a. Tek će se u budućnosti vidjeti hoće li ti utjecaji biti dovoljno snažni da bi uznemirili odnose unutar EU, te eventualno oslabili njenu kohezivnost, a time i unipolarni status kojeg je ostvarila na najvećem dijelu evropskog kontinenta. To ovisi jednim dijelom o namjerama, strategijama i kapacitetima djelovanja alternativnih sila u Evropi i na Evropu, kao i o daljnjem razvoju ekonomsko-političke krize u koju je EU upala prije sedam godina, i s kojom se teško nosi. Optimističku sliku o pobjedi liberalne demokracije i „slobodnog tržišta“ nad svim alternativama – koja je projicirana iz liberalnog diskursa upravo 1989., danas ugrožava činjenica da je Evropa u krizi, dok su neliberalne demokracije u ekonomskom, vojnom i političkom usponu. Svijet nikad ne staje, pa je tako iz ove perspektive slika 1989. drukčija nego što je bila, primjerice, 1999., ili čak i 2009.

Pogledi na 1989, međutim, ovise ne samo o temporalnom nego i o geografskom kontekstu iz koje promatramo događaje kao i simbole vezane uz tu godinu. Naša je perspektiva i dalje prilično evrocentrička, a unutar same Evrope – zapadno-centrička. No, 1989. se nije svima dogodila na isti način. Štoviše nekima se – primjerice nama u tadašnjoj Jugoslaviji – nije uopće dogodila. Značajnije su nam bile, a i danas su, neke druge godine (npr. 1990. ili 1991.), od same 1989 – i to i simbolički i u stvarnosti.

Za najveće i najznačajnije zemlje Istočne i Srednje Evrope – Poljsku, tadašnju Čehoslovačku i Mađarsku – 1989. je bila godina oslobođenja od sovjetskog patronata. Nakon dugog razdoblja politike „ograničenog suvereniteta“ (koja je, doduše, ne sasvim opravdano povezivana isključivo sa sovjetskim vođom Leonidom Brežnjevom, dok je u stvarnosti postojala i na evropskom Zapadu – gdje je nadzornik i kontrolor suvereniteta bila Amerika), te su zemlje svoju suverenost iz nominalne pretvorile u stvarnu. Antisovjetizam – koji je u njima postojao iz različitih razloga – dobio je satisfakciju i povijesnu „potvrdu“. Pad socijalizma i raspad SSSR-a značio je za njih nacionalno oslobođenje. To je oslobođenje išlo ukorak s procesom demokratizacije, koja je doduše u Čehoslovačkoj bila neostvariva te je njeno uvođenje rezultiralo u raspadu te zemlje na dvije: Češku i Slovačku. No, taj se raspad dogodio (1993) na miran način – možda zbog toga što se o njemu odlučivalo u krugu političkih elita, a ne uz mobilizaciju naroda. Narod, zapravo, nije o tom raspadu ni pitan – elite su odlučile da same provedu taj „razvod braka“, kojeg Abby Innes naziva „kratkim zbogom“. Taj „plišani razvod“ dogodio se paralelno s povezivanjem i koordiniranjem političkih poteza u okviru Višegradske skupine, pa su te četiri zemlje od samog početka tranzicije napredovale. Čak i Slovačka za vrijeme Vladimíra Mečiara.

Za Istočne Nijemce, 1989. je bila godina pada Berlinskog zida, koji je simbolizirao ne samo podijeljenu Evropu, nego i podijeljenu Njemačku. Iako je inicijalna parola kojom je srušen Berlinski zid (simbolički 9. studenog 1989.) bila: „Mi smo narod!“, ona se već dogodine pretvorila u parolu „Mi smo jedan narod“. Razlika je bila značajna. Ova prva parola naglašavala je da poredak koji je tvrdio da je demokratski (narodan), to nije. Druga parola, međutim, pozivala je na nacionalno ujedinjenje. Jedan narod, dakle, jedna država. Nijemcima je to i dopušteno, pa su u listopadu 1990. i ostvarili ujedinjenje. Za Njemačku i Nijemce je napravljena iznimka, pri čemu se prvi put pojavio „argument“ da se radi o „jedinstvenom (unikatnom) slučaju“. Jedino je njima dopušteno ujedinjenje – nikome drugome u Evropi, iako je bilo kandidata. (Kasnije će se „argument“ o „jedinstvenom slučaju“ ponovno javiti u slučaju priznavanja Kosova od strane novog Zapada i njegovih saveznika.)

Ujedinjenje Njemačke značilo je ne samo kraj Hladnog rata, nego je – simbolički i po političkim posljedicama – zapravo bio i kraj Drugog svjetskog rata, četiri i pol desetljeća nakon njegova stvarnog kraja. Bio je to, naime, kraj poretka koji je, prije svega, bio određen ishodom Drugog svjetskog rata. Njemačka je prestala biti „iznimka“, zemlja koja i dalje zaslužuje kaznu. Poslijeratne strukture u Europi bile su stvorene, prije svega, stoga da bi se onemogućio nasilan nacionalizam europskih naroda, a među tim nacionalizmima njemački je tretiran kao najopasniji. NATO je formiran, između ostalog, i zbog toga da bi se Nijemce držalo pod kontrolom („To keep the Russians out, the Americans in, and the Germans down“), a europske ekonomske i političke integracije imale su svrhu razvijanja antinacionalizma i transnacionalne suradnje – doduše unutar iste ideološko-političke matrice – nasuprot povijesti sukobljavanja i ratovanja. Politika dvaju ne-europskih „kišobrana“ nad Europom: američkog i sovjetskog imala je istu svrhu. Povijest 20. stoljeća pokazala je da su europski nacionalizmi suviše opasni da bi se europskim narodima dopustilo da sami i bez ičijeg nadzora odlučuju o pitanjima rata i mira. Da bi se Evropa držala u miru i pod kontrolom (dakle, „to keep Europe down“) najprije je nametnuta vanjska supervizija u obliku bipolarne hladnoratovske strukture, a potom je osmišljena nadnacionalna struktura koja je nastala najprije kao alternativa dvostrukom neevropskom kišobranu nad Evropom, a potom je, s krajem Hladnog rata preuzela i sama ulogu, ovog puta jedinog, „kišobrana“ – Evropska unija. Cilj tih struktura bio je isti: kontrola nad nepredvidivim i opasnim nacionalizmima u Evropi. To nije bilo bez razloga. Dovoljno je samo pogledati kakva je zla počinio evropski nacionalizam u 20. stoljeću!

Ujedinjenjem dviju njemačkih država, dogodio se još jedan presedan: oko 16 milijuna nekadašnjih istočnih-Nijemaca pridružili su se NATO-u i Europskoj Uniji, praktički „preko noći“, bez ikakve posebne pripreme i bez ispunjavanja ikakvih posebnih uvjeta, odnosno kriterija. Taj se presedan nikad kasnije nije ponovio – svi drugi su morali proći određenu transformaciju prije nego im je bilo dopušteno pristupiti NATO-u i EU-u. Cijenu tog brzog priključivanja ne samo Njemačkoj nego i Evropskoj uniji (tada još Evropskoj zajednici) platili su uglavnom zapadni-Nijemci. Kao što navodi Dušan Reljić na portalu Političke misli, zapadna Njemačka je uložila dvije tisuće milijardi današnjih evra (tj. četiri tisuće milijardi tadašnjih njemačkih maraka) u razvoj istočnih pokrajina. Pa ipak, one još nisu ni približno jednako razvijene kao zapadne.

Ujedinjenje Njemačke značilo je i početak ujedinjenja nekadašnje Istočne i nekadašnje Zapadne (sada samo „istočne“ i „zapadne“) Evrope. Nestanak jedne države (Istočne Njemačke) postavio je i pitanje eventualnog nestanka drugih država, pa su – dijelom i zbog toga, iako ne samo zbog toga – uskoro nestale i tri socijalističke federacije: SSSR, Jugoslavija i Čehoslovačka. To je stvorilo 23 ili 24 (ovisi o tome kako se tretira Kosovo) nove države u Evropi, a još toliko drugih entiteta i teritorija – ili više – ih je proglasilo nezavisnost koja nije priznata. Nastanak mnogih novih država iznenadio je čak i njihove građane, od kojih mnogi ne samo da nisu nikad mogli zamisliti raspad starih i nastanak novih država, nego to nisu ni željeli. Primjerice, od 15 sovjetskih republika na referendumu o opstanku ili raspadu SSSR-a (održanom 17. ožujka 1991.), devet ih se izjasnilo da žele opstanak Sovjetskog Saveza, i to sa sljedećim postocima: Rusija 73%, Azerbejdžan 94.1%, Bjelorusija 83.7%, Kazahstan 95%, Kirgistan 96%, Tadžikistan 97%, Turkmenistan 98%, Ukrajina 71.5% i Uzbekistan 94.7%. Izlaznost na taj referendum je u svim ovim republikama bio preko 75%. Od ukupnog broja registriranih birača u SSSR-u, 77.9 % (ili 113.5 milijuna ljudi) glasalo je za opstanak zajedničke države, dok je protiv bilo 22.2 % (32.3 milijuna).

Referendum, kako navodi Sergej Flere, nije najbolji način da se ustanovi stvarna volja građana – ali, ispitivanja javnog mnijenja o ovom pitanju nisu rađena, pa se po njima ne može zaključivati. Nema dvojbe da je sam referendum o opstanku SSSR-a, kao i dva tjedna ranije održani referendumi o nezavisnosti u Latviji i Estoniji, bio neliberalan, odnosno da građani, čak ni u zadnjim danima Sovjetskog Saveza, nisu mogli slobodno zagovarati opciju koja bi bila suprotna službenoj politici njihove republike. Pa ipak, činjenica je da su čak i ovih devet republika koje su preferirale uniju, uskoro postale samostalne države. Ne želi svaki narod državu. U mnogim slučajevima, ne samo nakon 1989. nego i pri raspadu imperija, države su nastajale, a da ih njihovi narodi, zapravo, nisu htjeli. Štoviše, nisu znali što bi s njima: ni kako da ih osiguraju i obrane, ni kako da ih upotrijebe i njima upravljaju u korist javnog dobra.

U nastanku državâ koje njihovi narodi, zapravo, nisu htjeli treba tražiti uzrok trajne krize tih država. Takve države – kojih je karta svijeta prepuna – ostaju „slabe“ ili „polomljene“ od samog dana stjecanja nezavisnosti. Za njih često vrijedi ona gruba, ali ne i neistinita, latinska izreka (regula Catoniana): „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“. U europskim prilikama, taj nedostatak samopouzdanja i želje za suverenošću kao i višak straha od budućnosti vodio ih je u nove asocijacije. Izašle su iz Saveza (Sovjetskog ili Varšavskog) da bi ušle u Uniju (Europsku). Slično se dogodilo i jugoslavenskim narodima, za koje Sergej Flere u svom kratkom članku na portalu Političke misli tvrdi da čak ni 1990. nisu htjeli nezavisnost nego neku vrstu konfederacije ili „asimetrične federacije“ – svi osim Slovenaca i Kosovara (Albanaca). Izašli su iz Jugoslavije, da bi odmah potom počeli tvrditi da su premali i da sami ne mogu. I doista, neposredno nakon osamostaljivanja, glavne post-jugoslavenske države su se također raspale, na sličan način na koji se to dogodilo i samoj Jugoslaviji: po liniji etničkih podjela. Često se, naime, zaboravlja, da proces raspada Jugoslavije nije bio samo raspad te federacije, nego se „spustio“ do samog dna društvene strukture. Raspale su se multietničke republike (s djelomičnom iznimkom Makedonije, u kojoj se nije dogodio sukob ali se društvo podijelilo na Makedonce i Albance), od kojih su to najdramatičnije osjetile Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija, te Kosovo. Hrvatska je bila „raspadnuta“ sve do Erdutskog sporazuma, odnosno njegove implementacije u drugom dijelu 1990-ih. Bosna i Hercegovina „sastavljena“ je vanjskom intervencijom, a u nju je potom uvedena međunarodna supervizija, koja je još uvijek čini nesuverenom državom. Srbija je izgubila Kosovo, a Kosovo – svoj sjever. Raspada se i Savezna Republika Jugoslavija, odnosno Državna zajednica Srbije i Crne Gore. No, raspad se dogodio i na razini regija i gradova (npr Hercegovina i Mostar). Raspale su se i mnoge obitelji – a, u identitetskom smislu – i mnogi ljudi, također.

Svi ti post-jugoslavenski raspadi, stvorili su dojam nemoći, slabosti i besperspektivnosti. Spas se tražio u nekoj novoj integraciji, ili u međunarodnim jamstvima i intervencijama. Ne u nekoj novoj Jugoslaviji, nego u Evropi, ili u sponzorsko-klijentelističkim odnosima sa SAD-om (ili Rusijom, u slučaju Srbije i Republike Srpske, te Turskom – u slučaju Bošnjaka). Evropa je, stoga, u imaginaciji mnogih bila i neka vrsta anti-Jugoslavije i neka vrsta alter-Jugoslavije. Ona je bila i sigurnosni kišobran, i pokretač modernizacije, i spasitelj, i vrhovni arbitar, i ured za izdavanja potvrda da smo se „normalizirali“, da smo „konsolidirali demokraciju“ i da „pripadamo Zapadu“. Uostalom, sve do ukrajinske krize (2014.) se činilo da Evropi nema alternative.

Pridruživanje Europskoj uniji bio je, stoga, samo na prvi pogled paradoksalan zahtjev. Na prvi pogled, nije jasno zašto bi netko tko za sebe tvrdi da je oduvijek htio nezavisnost i državnu samostalnost, čim je ostvario te ideale vlastite povijesti (tzv. „tisućljetni san“, prema interpretacijama suverenista) htio ostati bez pune suverenosti te se pridružiti još većoj zajednici u kojoj će imati još manje utjecaja. Ali, ključ rješenja ovog paradoksa je u činjenici da se država jednostavno „dogodila“, te je od početka bila neželjena, poput nekog vrućeg krumpira u rukama.

Možda upravo od te razdjelnice – koja države dijeli na one koje su doista htjele državnost i suverenost i one kojima su se državnost i suverenost „dogodile“ – treba krenuti kad se analizira uspješnost ili neuspješnost te 1989. U državama koje su doista htjele promjene, koje su imale aktivan pokret otpora protiv socijalizma i sovjetizma, koje su imale organiziraniji nacionalizam i suverenizam, a slabiji i neutjecajniji socijalistički blok – u tim državama je 1989. doista bila godina pobjede i godina početka novog doba. Poljaci, Mađari, Česi i Slovaci, možda i Rumunji i Bugari, pa čak možda i Slovenci (koje Flere ističe kao jedinu jugoslavensku naciju koja je 1990. htjela nezavisnost) doista imaju razloga da proslave 25-godišnjicu kraja Hladnog rata. Od tada su višestruko profitirali i u političkom i u ekonomskom pogledu. Ne samo da su – u slučaju svih ovih osim Slovenaca – oslobodili sovjetskog intervencionizma, nego su i radikalno transformirali društvo: neki više, neki manje. Sve su to ostvarili bez rata – međunarodnog ili unutarnjeg, inter-etničkog. Današnja Poljska i ona iz 1981. ili 1989. – to su nebo i zemlja. Nema nikakve dvojbe, stoga, da je 1989. za Poljsku i za još jedan broj zemalja srednje i istočne Evrope, ključna godina. To je, za njih, doista bila godina oslobođenja, odnosno liberalizacije: u svakom smislu.

No, imaju li razloga za slavlje narodi post-sovjetskog prostora (osim, možda, pribaltičkih naroda), ili oni iz bivše Jugoslavije (osim, možda, Slovenije)? U onom smislu u kojem je 1989. danas predstavljena – kao pobjeda liberalne demokracije nad svim alternativama – ta se godina njima uopće nije ni dogodila. Štoviše, dogodio im se sveopći „potop“, kako je to precizno iako slikovito nazvao sociolog Josip Županov. Dogodila im se je katastrofa, od koje je najveća – rat. Taj rat odnio je samo u Bosni i Hercegovini oko 100 tisuća života, a u Hrvatskoj više od 20 tisuća. Učinio je mnoge ljude nesretnima – izbjeglicama, prognanicima, žrtvama, ljudima bez mirovine, bez prava, bez statusa, bez budućnosti. Uništio je mnoge mirne i sretne živote. Tragedija koja nam se dogodila u 1990-ima ne ostavlja prostora za slavlje. Još se uvijek nosimo s posljedicama 1989., godine koja nam se nije dogodila. Umjesto 1989, dogodila nam se 1991. – a ona je bila, u mnogočemu, upravo obrnuta 1989. I, nažalost, nije trajala samo godinu dana: produžila se na cijelo desetljeće, sve do liberalno-demokratskih promjena iz 2000 (u Hrvatskoj i Srbiji – ne istodobno i u drugim zemljama nekadašnje Jugoslavije). U tom smislu, dvjema glavnim post-jugoslavenskim zemljama se 1989. dogodila tek s 11 godina kašnjenja, kao neka zakašnjela ili „druga“ tranzicija. Pa čak se i tada ta tranzicija dogodila u ograničenom obliku (mnogi elementi starog sistema preživjeli su do danas), i u okolnostima koje više nisu bile tako povoljne za liberalizaciju. Naime, mi smo propustili „zlatno doba“ liberalizacije, koje je u evropskom kontekstu trajalo od 1989. do 2001. Već s napadom na SAD i otpočinjanjem „rata protiv terorizma“ liberalni koncept dolazi u pitanje te ga se istiskuje na margine. To se i događa s ekonomskom krizom (od 2007. nadalje), koja označava duboku krizu liberalnog koncepta. Zbog inicijalnog kašnjenja, mi smo krenuli u liberalizaciju u trenutku kad je liberalizam već bio u krizi.

Još je veći problem u tome što nam se ta 1991. neprekidno vraća, prijeteći nam novim ratovima, novim isključivostima i novim ekstremizmima. Rat nikako da postane prošlost. Govor mržnje nikako da nestane. Mnogi su i dalje nezadovoljni rezultatima prethodnih ratova (i onog iz 1990-ih i Drugog svjetskog, pa i starijih) te priželjkuju i spremaju se za neki novi „sudnji dan“. Mnogi ga slave, umjesto da ga komemoriraju. Malo ih je koji su spremni otvoreno i s pijetetom govoriti o njegovim uzrocima, tijeku i posljedicama. Krivci nisu došli ni na stub srama, a kamoli da su stvarno osuđeni. Žrtve nisu doživjele pravdu, ni satisfakciju. O ratu se mnogo govori, ali se još više šuti. To stvara nove frustracije, a time i nove strahove.

U ideologiziranom narativu koji je kasnije o njoj nastao, 1989. je bila godina u kojoj je započela neka nova era, razdoblje post-socijalizma, kojeg je taj narativ poistovjetio s demokracijom. I doista, demokracija je ušla na velika vrata. Ali, onaj drugi aspekt te promjene – koji se naglašavao od samog početka – a to je liberalizacija, nije se dogodila u svim zemljama nekadašnje Istočne Evrope jednako. U većini zemalja, a svakako u post-jugoslavenskim i post-sovjetskim zemljama, demokracija je bila majoritarna, a ne liberalna. Bila je reducirana na utvrđivanje većine i manjine, bez razumijevanja za specifične strahove novonastalih manjina. Čak i oni instrumenti i načini zaštite manjina koji su postojali u socijalizmu – a naročito oni koji su se pojavili u doba liberalizacije socijalizma, krajem osamdesetih godina 20. stoljeća – nestali su nakon 1989. Jugoslavija nije bila nikakva liberalna demokracija – štoviše, smatrala je liberalizam protivnikom, a ne saveznikom svog dominantnog političkog diskursa (socijalističkog samoupravljanja). Ona nije smatrala da je politički pluralizam dopustiv, a pojam demokracija vezivala je uz upravljanje sredstvima za proizvodnju te raspodjelom dohotka – a ne uz izbore i pravo na formiranje političkih stranaka.

Pa ipak, čak je i takva Jugoslavija ne samo dopuštala nego i poticala određene oblike pluralizma. Primjerice, odbacivala je unitarizam i unionizam, kojim bi se iz više naroda stvorio jedan, a nije ni poticala praksu asimiliranja manjih identiteta u veći. Osim u prvim poslijeratnim godinama (nakon 1945. – i naročito u odnosu na Nijemce i Talijane), ona nije bila neprijateljski orijentirana prema manjinama i malim identitetima. Manji narodi, kao što su Makedonci, Crnogorci i Muslimani (danas Bošnjaci) u njoj su bili podignuti na status jednak onome koji je ranije – u Kraljevini – bio priznat samo „starim narodima“ (Srbima, Hrvatima i Slovencima), a i status kosovskih Albanaca bio je unaprijeđen. Riječ manjina je bila sredinom 1960-ih isključena iz političkog rječnika, jer se smatralo nekorektnim naglašavati tko je veći, a tko manji. Pluralizam se očitovao u višenacionalnom i šest-republičkom karakteru jugoslavenske federacije, kao i u preferiranju „pluralizma socijalističkih samoupravnih interesa“, fraze koju je tvorac ideološkog sistema te zemlje, Edvard Kardelj, iz svojih spisa pretvorio u državnu politiku. Ne samo da Jugoslavija nije bila totalitarna zemlja – ona je bila zemlja koja je kombinirala visoki stupanj autoritarnosti i ideokracije s anarhijom i kaosom koji je vodio u raspad. Ali, u tom kaosu bilo je prostora za autonomiju – i to po kvazi-imperijalnom načelu da oni koji su lojalni zaslužuju privilegije. Mali narodi i manjine uspješno su povećavali svoju moć kao i razinu zaštite koju im je sistem omogućavao, zato što su bili lojalni centru tog sustava, Josipu Brozu Titu: ili su barem simulirali tu lojalnost. Sistem koji je isključivao brojanje glasova, a time i strahove od majorizacije i podčinjavanja manjih većima, nije bio demokratski – ali nije bio ni prijetnja za manje etničke i polupolitičke identitete. Upravo obrnuto: štitio ih je i to na način koji je bio u skladu sa starim modelima zaštite unutar imperija. U imperijima, naime, status ovisi o lojalnosti, a ne o veličini. Tito je, u tom smislu, bio doista neki post-Habsburg, da parafraziramo A.J.P. Taylora (The Last Habsurg). Ili, možda, zadnji sultan.

S političkim promjenama nastalim nakon 1989. međutim, te se okolnosti mijenjaju. S jedne strane, uvodi se politički pluralizam, te se povećavaju slobode političkog djelovanja i organiziranja – makar inicijalno i, u slučaju postjugoslavenskih država, ne bez rizika i ograničenja. No, s druge strane, riječ „autonomija“ postala je „problematična“, a ideja autonomije neprihvatljiva predstavnicima većine. Sloboda se odnosila na većinu, ali ne – ili makar ne jednako – i na manjinu. Trijumfalizam većine ubrzo je postao problem za manjine. Demokracija majoritarnog tipa, naime, za manjine je problematičnija čak i od autoritarnog poretka u kojem se status i položaj manjine regulira direktnom pogodbom s individualnim ili kolektivnim vladarom. U nedemokratskim porecima, manjine mogu profitirati ako su lojalne. U demokratskim – samo ako većina ima razumijevanja za poziciju manjine. To se događa samo ako većina odlučuje pod „velom nepoznavanja“, odnosno ako ima – poput božice pravde – povez na očima, da ne bi vidjela o kojem konkretnom slučaju se odlučuje. Samo ako sebe možemo zamisliti u poziciji slabijeg ili u statusu žrtve, bit će nam stalo da se prema slabijem i žrtvi ponašamo velikodušno. Ali, tog poveza nigdje nije bilo. Upravo obrnuto, pri odlučivanju o pojedinačnim slučajevima, o statusu pojedinaca i manjina, nisu korištena ni načela općosti (svima jednako) ni načela privilegiranja slabijih („pozitivne diskriminacije“). Korišteno je načelo majorizacije, koje je svu demokraciju reduciralo na brojanje glasova. Također, korišteno je načelo diskriminacije i isključivanja manjina. Isti zakoni različito su se primjenjivali, kako bi se namjerno diskriminiralo ili isključivalo manjine – etničke, ideološke, političke, životnostilske, seksualne i dr. To se nije događalo samo u post-jugoslavenskim, nego i u mnogim drugim zemljama, a naročito u post-sovjetskom prostoru, uključujući i u pribaltičkim zemljama (protiv Rusa). Demokracija je u nizu zemalja post-socijalizma, stoga, postala nepravedna u odnosu prema manjinama. Umjesto da postane instrument oslobođenja i zaštite svih, pa i manjina, ona je postala instrument etničkog i političkog inženjeringa. Većine su je koristile da bi manjinama nametnule svoju volju – i to do te mjere da manjine, ako ikako mogu, nestanu: ili „dobrovoljnim“ odlaskom ili asimilacijom ili istjerivanjem. Igor Štiks o tome piše u svom članku o „pozvanima, uključenima i isključenima“ u državljanstvo (Politička misao, br 1, 2010). Drugi primjer su „izbrisani“ u Sloveniji. Čak i u najliberaliziranijoj od svih jugoslavenskih država, Sloveniji, manjine su u tom inicijalnom valu uvođenja majoritetne demokracije stradale.

Situacija je, međutim, bila još gora u državama jugoslavenskog jezgra: Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u kojima je umjesto „trajnog mira“, koji je trebao biti rezultat liberalizacije, nastupio – rat. Demokratizacija je poslužila kao sredstvo mobiliziranja za rat. Već početkom 1980-ih je instrumentalizacija „kosovskog pitanja“, a potom i „srpskog pitanja“ poslužila za uvođenje ljudi u politiku, ali ne na način poticanja racionalnog i smirenog, konstruktivnog dijaloga u kojem bi se čule sve strane a potom bi se potražio kompromis – nego na način mobilizacije mase iza partijskih vođa koji su se u strahu od promjena odlučili za populizam i nacionalizam (ili su barem glumili nacionalizam, u pokušaju da ga kontroliraju). Rat u post-jugoslavenskim zemljama, a naročito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (uz izravno sudjelovanje Srbije i Crne Gore) bio je pokazatelj da ili nije nastupilo liberalno doba ili da teorija liberalnog mira ne vrijedi. Naime, jedna od temeljnih postavki liberalnih teorija o međunarodnim odnosima jest upravo ta da liberalizacija smanjuje napetosti među državama, te da će liberalne države međusobno živjeti u miru, a ne ratu. Liberalne – da, ali: ovdje se nije radilo o takvim zemljama. Ovdje se radilo o zemljama koje su nastale na temeljima anti-liberalizma, koje su poništavale, umjesto da unapređuju i jačaju, elemente individualne autonomije, kao i slobodu za one slabije, nezaštićene, one koji ne pripadaju većini.

Ako je 1989. za one u Istočnoj i Srednjoj Evropi bila godina pobjede liberalizma, za nas ona to nije bila. Ona je, za nekadašnje Jugoslavene, bila godina pobjede konzervativizma nad alternativama, podjednako nad socijalizmom i nad liberalizmom. Bila je to pobjeda ideje „zajednice“ nad idejom „društva“. Ideje „kolektiviteta“ i naročito “nacije“ nad idejom „slobodnog pojedinca“. Umjesto ideje slobode i pluralizma, promovirano je novo „jednoumlje“ u ime novog „nacionalnog jedinstva“. Politička pluralizacija dogodila se jer se moralo, ali je ona smatrana sumnjivom i brzo je suspendirana. O bitnim pitanjima, o ključnim tabuima i mitovima prethodnog razdoblja, nikad se nije vodio ozbiljan, racionalan i smiren dijalog. Upravo obrnuto, političke elite su radije organizirale rat koji im je odgovarao kako bi objasnile svom stanovništvu da život s drugima više nije moguć (u što građani, kao što smo već rekli, nisu uopće bili uvjereni), nego što bi pristale na slobodu za nove ideje i nova rješenja: naročito za tzv. „nacionalno pitanje“. Umjesto da dopuste slobodu iskazivanja čak i radikalnih rješenja u parlamentarnoj i javnoj sferi – uključujući, primjerice, i slobodu za secesionizam i unionizam – političke elite su svaki takav pokušaj dijaloga zaustavile i diskreditirale, da bi se potom okrenule ratu. Da nije bilo dovoljno slobode, te da sloboda nije bila ni poželjna ni moguća u tim okolnostima, najbolje pokazuje lakoća korištenja policije pa i vojske kako bi se osigurao opstanak na vlasti i spriječila ikakva stvarna alternativa. Primjer za to je 9. mart 1991. u Srbiji. Vlast je na pokušaj promoviranja alternativnog diskursa odgovorila upotrebom sile. Trebao joj je rat da bi spriječila stvarnu liberalizaciju u Srbiji. Taj je model – kreiranja sukoba i stalnog obnavljanja radikalnog diskursa izvanrednog stanja – ponavljan tijekom cijelog desetljeća 1990-ih.

Čak i tamo gdje se pomak od starog prema novom dogodio na izravniji način nego u Srbiji, nove stranke-pokreti simulirale su demokratski karakter, ali su se zapravo oblikovale prema starim uzorima, prije svega prema nekadašnjem Savezu komunista (od kojeg su preuzele ideju idejno-političko-kvaziznanstvene avangarde), a također i prema „frontovskoj“ organizaciji Socijalističkog saveza radnog naroda. Vladajuće stranke postale su sve-nacionalne, odnosno stranke-ujediniteljice, koje su ubrzo na opoziciju gledale kao na nepotrebnu smetnju, a dijelom i kao na problem, kao na „unutarnjeg neprijatelja“. Uostalom, cijela ta stvar s demokratizacijom je, u značajnoj mjeri, odglumljena. Na čelu tih tzv. demokratskih promjena bili su nekadašnji komunisti, i to uglavnom oni konzervativne orijentacije. Primjerice, u Srbiji je Slobodan Milošević na prvi pogled tražio reforme ustavnog sistema, ali na način da se vratimo nazad u stanje koje je napušteno 1966. Idelno-tipski model za budućnost bio je onaj iz prošlosti, i to relativno davne. Povratak u stanje od prije „Kardeljevog ustava“ (1974), u stanje koje u svojoj knjizi „Jugoslavija: država koja je odumrla“ nazivam Trećom Jugoslavijom – to je bila glavna parola, uz koju su išle i sporedne: antibirokratska revolucija (kojom je riječ „revolucija“ vraćena u dominantan diskurs), i uvođenje metoda koje više spadaju u 1950-e, nego u 1980-e. Povratak u 1945-1966. u Srbiji je proizveo upravo one posljedice na koje je upozorio Bogdan Bogdanović u svojoj analizi diskursa telegrama podrške Slobodanu Miloševiću iz 1987. godine – koju je (analizu) objavio u svojoj knjizi „Mrtvouzice: mentalne zamke staljinizma“). Bogdanović već tada (1988.) najavljuje povratak u kombinaciju staljinizma i nacionalizma, dviju (u našim okolnostima) antiliberalnih ideologija i praksi. To se doista i dogodilo. Možda je Milošević i mislio samo „odglumiti“ nacionalistu i staljinistu, možda je doista njegov „nacionalizam“ bio totalno konfuzan a „staljinizam“ farsičan – ali je doveo do stradanja mnogih ljudi i čitavih naroda. Stradanja od kojeg se tek oporavljamo i još ćemo se oporavljati.

Iako je Slovenija ipak bila najliberalnija post-jugoslavenska država, ni ona nije bila pošteđena nekih od ovih trendova. Na čelu promjena – makar djelomično, u kohabitaciji – je bio također komunist, koje je doduše bio nešto više liberalan, ali samo kad se radilo o Sloveniji, odnosno o teritoriji na kojoj je mogao računati na sigurnu većinu. Pa čak i u slovenskim okvirima, manjine i „neprilagođeni pojedinci“ nisu dobro prošli – o tome svjedoči slučaj oko 26 tisuća novostvorenih stranaca koje je ta država 1991. jednostavno izbrisala iz registra stalnih rezidenata, te ih je potom u potpunosti obespravila. Kučanov je reformizam, također, bio ograničen. Kad se radilo o Jugoslaviji, Milan Kučan nije htio nikakvu demokratizaciju, pa ni liberalizaciju te zemlje, smatrajući da bi demokratizacija Jugoslavije bila štetna za specifične kolektivne nacionalne interese Slovenije, onako kako ih je on sam definirao. Pobjeda konzervativizma nad liberalizmom vidi se u čvrstom i upornom, gotovo dogmatskom, inzistiranju da promjene ustava iz 1974 – dakle, ustava koji je bio plod komunističkog vremena – ne dolaze u obzir. Kakve to veze ima s, primjerice, jednim Havelom, koji je tražio radikalan i potpun preokret, što je značilo i napuštanje svih pravnih akata, pa i ustava iz vremena socijalizma? Slovenski komunisti, kao i oni u Srbiji i Hrvatskoj, prihvatili su demokratizaciju, ali samo kao apsolutnu nužnost. No i antikomunisti u tim zemljama bili su tek selektivni i parcijalni demokrati: bez problema su zadržali – i proglasili legitimnim – one odredbe socijalističkih ustava koje su im odgovarale s obzirom na ciljeve novog (nacionalnog) tipa kolektivizma i konzervativizma. Socijalizam je nominalno odbačen, ali su ostale njegove glavne tekovine, od kojih je obrana nekih postala „casus belli“. Odnosi se to na granice, na nacije, na tip političkog uređenja, na interpretaciju povijesti koja se samo parcijalno promijenila nakon 1989., ali i na pitanje kadrovskog kontinuiteta (stari režimski ljudi čak su, npr. u Hrvatskoj, izvučeni iz mirovine i ponovno aktivirani, ovog puta „za nacionalnu stvar“) itd. Promjene su se dogodile – čak i revolucionarne – ali na razini simbola, i u odnosu na to tko je nova većina, a tko nova manjina. Ali, model funkcioniranja zajednice – nastavljen je, često s istim ljudima na vlasti ili na pozicijama stvarne društvene moći.

U Hrvatskoj je 1989. također, značila jednu veliku simulaciju, pa čak i prijevaru. Izbori koji su u njoj održani u proljeće 1990., bili su između četiri velike grupacije, od kojih su svaku vodili komunisti: aktualni ili bivši (Franjo Tuđman, Savka Dabčević-Kučar / Ante Miko Tripalo, Ivica Račan i Željko Mažar). Koliko liberalizma su oni htjeli – i mogli – unijeti u novu hrvatsku demokraciju? Koliko inovacija? Koliko stvarnih, liberalnih i demokratskih, reformi? Pobjednik tih izbora, Franjo Tuđman, u listopadu i studenom 1989. dao je intervju Poletu, u kojem je sebe ovako predstavio javnosti koja ga nije poznavala: „Ja sam hrvatski čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar!“. Štoviše, rekao je da ga cijeli život vode ideali onih hrvatskih komunista i marksista koji su pred strijeljanje u Kerestincu 1941. izviknuli parolu: „Živjela sovjetska Hrvatska!“ (Ili možda: „Živjela Sovjetska Hrvatska!“). To je bio čovjek koji je pobijedio na prvim demokratskim izborima: marksist, revolucionar, zagovornik „sovjetske Hrvatske“, general JNA. Nikakav liberal, nikakav Havel, nikakav čovjek civilnog društva, nevladinog sektora ili organizacija za ljudska prava. Kad je došao na vlast, vratio je na javnu scenu nekadašnje policijske funkcionere, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, a zadržao je i sve one vojne ličnosti koje su mu se htjele pridružiti (iz JNA je u Hrvatsku vojsku prešlo, prema navodima iz knjige „Oficir i časnik“ oko četiri od deset tisuća aktivnih vojnih lica), te je također ponudio „most“ za prelazak „na drugu stranu“ i najvećem broju pripadnika socijalističkih tajnih službi, uključujući i glavnim njenim šefovima. To je isto učinio i s članovima SKH, od kojih je najveći broj ušao u HDZ. Potom se angažirao u onome što najbolje zna – ratu i reinterpretaciji povijesti. U devedesetima je sustavno proganjao liberale i liberalizam – smatrajući da se radi o „žutim vragovima“, „soroševcima“ i protivnicima nove stvarnosti. Cijelu državnu strukturu ispleo je oko ideje „nacionalnog jedinstva“ i monolita, a ne oko ideje pluralizma i dijaloga. Homogenizirao je Hrvatsku: politički i etnički. Smatrao je da je pluralizam problematičan i već po definiciji – opasan za „temelje hrvatske državnosti“. U homogenizaciji – naročito etničkoj – je i uspio, što sam, a što uz svesrdnu pomoć srpskih ekstremista i nacionalista, koje je vodio potpuno isti ideal etničke homogenosti kao i njega. Rezultat njegova desetogodišnjeg vladanja Hrvatskom je etnički homogena Hrvatska. U njoj je 1991. bilo 22 posto pripadnika manjina, a 2001. ih je bilo samo 10.5 posto. U brojevima, ne-Hrvata je 1991. u Hrvatskoj bilo 1,047.909, a 2001. samo 331.383. Za to homogeniziranje nisu krivi, odnosno zaslužni (ovisi s koje pozicije se gleda) samo hrvatski nacionalisti, nego i srpski – koji su odbijali kompromise i integraciju u okvire novonastale države. Bio je to rezultat višestrukog nacionalizma: i onog unitarističkog i onog separatističkog unutar Hrvatske. A odgovorni su i međunarodni faktori.

To je, dakle, u stvarnosti bila naša 1989. One 1989. o kojoj danas govore Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari, ovdje nije bilo. Nikad nismo imali liberalnu transformaciju, niti pobjedu liberalizma nad svim alternativama. Naša 1989. bila je gazimestanska – ona je bila godina opasnog populizma koji je doduše uključivao većine u javni i politički proces (te se stoga radilo, doista, o majoritetnoj demokratizaciji) ali ta demokratizacija bila je daleko od liberalizacije. Bila je to godina populističke mobilizacije za sukob, godina postrojavanja iza komunističkih vođa, kojima nije padalo napamet da ispuste vlast iz svojih ruku, pa makar zbog toga morali krenuti u avanturu i kockanje tuđim životima. Separatizam i unitarizam – i jedan i drugi vojnog karaktera – bili su načini da se izbjegne liberalizacija i demokratizacija Jugoslavije. Nezainteresirani za jugoslavensku 1989., lideri triju republika – Slovenije, Srbije i Hrvatske – odlučili su se da demokraciju prihvate samo tamo gdje su bili sigurni da imaju većinu. Sva trojica bili su (aktualni ili nekadašnji) komunisti, i sva trojica su polazili od lenjinističkih ideja, uključujući i onih o „pravu naroda na samoodređenje“. Tri komunista – tri separatista, na tri različita načina. Sva trojica nezainteresirani za demokratsku Jugoslaviju, za koju su komunisti i tako govorili da je nemoguća i nepoželjna. Da su na demokraciju gledali kroz liberalni fokus, a ne kroz majoritetni, i da su bili manje odani svom ideološkom background-u, mogli su u njoj vidjeti neku šansu. Ovako, budući da u Jugoslaviji nitko nije imao većinu, nikoga nije zanimala demokratska Jugoslavija. U okolnostima u kojima je demokracija značila preglasavanje (majorizaciju) a ne i liberalizaciju, svatko tko se našao ili se mogao naći u manjini – strahovao je. Za to je imao, kao što se kasnije pokazalo – opravdanih razloga. Odluka da se demokracija prihvati samo tamo gdje „mi“ činimo većinu, a ne i tamo gdje smo u manjini – bila je, makar kratkoročno, racionalna, ako se gledaju samo pragmatički ciljevi: opstanka na vlasti.

Ali, ona je vodila u sukobe, a sukobi su bili potrebni da bi održali i „legitimirali“ (opravdali) strukturu autoritarnog poretka koji je nastavljen i nakon 1989. – sve do 2000. Sukobi – uključujući i ratove – međutim, bili su za nekadašnje marksiste i revolucionare (poput trojice vodećih ličnosti te „jugoslavenske“ 1990-e i 1991-e, a ponajviše Miloševića i Tuđmana) ne samo mogući, nego i neizbježni. Nije li, uostalom, marksistički koncept, a naročito u njegovoj jugoslavenskoj interpretaciji, uvijek govorio o revoluciji kao rješenju problema, a ne kao o problemu? Nije li u okviru tog diskursa – kojeg nijedan od te trojice, a ni mnogi njihovi građani, koji su ih uostalom i doveli na vlast nije ni znao ni htio odbaciti – rat bio nešto što treba slaviti i čime se treba ponositi? Nisu li generacije Jugoslavena u socijalizmu odgajane na sloganu: „Bolje rat nego pakt!“, i na slavljenju rata, a ne njegovu komemoriranju? Nije li taj sistem, zapravo, trajno i neprestano promovirao militarizam, tretirajući svoje državljane kao permanentne vojnike – u aktivnoj ili rezervnoj službi? Nije li sistem općenarodne obrane upravo inzistirao na stalnim pripremama „kao da će sutra započeti rat“. Puška koja se pojavi u prvom kadru nekog filma, u trećem i opali. Sustav koji je utemeljen na revolucionarnom nasilju i koji je glorificirao nasilje a ne slobodu i liberalnu racionalnost kao model rješavanja napetosti u društvu – završio je u nasilju.

U najmanje 11 godina kašnjenja (1989-2000) za nekadašnjom Istočnom i Srednjom Evropom dogodilo nam se malo toga dobroga i sve najgore. Išli smo u „kontrasmjeru“, i pritom se sudarali i međusobno i s drugima. Dok je Istočna i Srednja Evropa išla smjerom demokratizacije i liberalizacije, mi smo se udaljavali i od jednog i od drugog. Dok su drugi gradili temelje trajnog mira, mi smo ratovali. Dok su drugi ratove komemorirali, a zbog onih koje su sami pokrenuli su se stidjeli – mi smo ih slavili, a zbog prethodnih se osvećivali. A mnogi su i priželjkivali nove ratove, nezadovoljni rezultatima starih. A tako je i danas. Dok su drugi ekonomski i politički napredovali, mi smo propadali. Dok su se drugi približavali Evropi, mi smo se od nje udaljavali. Dok su drugi raščišćavali s prošlošću ali i gledali naprijed, mi nismo radili ni jedno ni drugo. Nismo imali volje ni hrabrosti da otvorimo teška pitanja iz prošlosti, ali smo zato stalno o njoj govorili fraze i besmislice. Navodno smo se „reformirali“ ali smo u stvarnosti glumili promjene, u želji da se vratimo na staro, ili barem – ako već ne možemo nazad u prošlost – da ostanemo tu gdje jesmo, i takvi kakvi jesmo. Čak i kad smo išli prema Europi (odnosno, u EU), to smo proglasili „povratkom u prošlost“, tamo gdje smo nekoć davno bili. Kretali smo se unazad, u navodno bolju prošlost, u neko imaginarno Zlatno Doba, koje nam se u stvarnosti, zapravo, nikad nije dogodilo. Umjesto da prema drugima projiciramo sliku moderne, najnovije, suvremene države – mi inzistiramo na tome da smo „najstariji“, pa i pod cijenu da postanemo objektom ismijavanja. U Makedoniji se, tako, spore jesu li Slaveni ili „antički Makedonci“. Nije, naime, dovoljno na Balkan doći u „stoljeću sedmom“ – to je prekasno! Jer: oni drugi (Albanci i Grci) tu su bili prije toga. Prema tome, treba pokazati da smo „Mi“ bili tu prije njih – odmah nakon ameba. Zanima nas samo prošlost – što dulja to bolja. Budućnost nas nije zanimala niti nas zanima. U budućnosti će biti što bude. U prošlosti će biti ono što mi kažemo i kako mi kažemo. Drugi nam mogu pisati budućnost – ali prošlost, e to ne! Nikako!

Umjesto da u savezima s drugima, a naročito drugim Evropljanima, vidimo šansu i za nas, mi smo na Evropu gledali kao na opasnost i prijetnju. Ušli smo u nju ne zato što smo to htjeli – u Hrvatskoj je samo 28 posto građana glasalo za ulazak u EU – nego zato što se tako „mora“, ili zato da pobjegnemo od drugih, od naših susjeda, od Balkana. Sad kad smo u njoj, ne znamo ni zašto smo tu, ni što želimo od Evrope. A tek kakvu viziju Evrope nemamo!

Kad se danas, s odmakom od 25 godina, prisjećamo te naše (nepostojeće) 1989., teško nam se sjetiti ijednog događaja koji bi ličio na ono što se tada događalo u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj ili Istočnoj Njemačkoj. Da je bilo do nas, 1989. se nikad ne bi dogodila. Nikad, naime, nije bilo takvog nezadovoljstva socijalizmom i Jugoslavijom, da bi to nezadovoljstvo zaprijetilo opstanku bilo socijalizma bilo Jugoslavije. Potonuće i socijalizma i Jugoslavije kod nas je bilo stvar političara i političkih projekata, među kojima je onaj koji se oslanjao na ideju „odumiranja države“ imao najveću ulogu. Čak i kad su mobilizirali „narod“, njime su u svakom trenutku uspješno manipulirali – i nikad se nije dogodilo da bi se narod doista spontano i sam od sebe okrenuo protiv vlasti. Bio je usmjeravan prema onim dijelovima vladajuće elite s kojima su zaratili oni koji su ih usmjeravali.

Paradoksalno, glavni akteri te 1989. bili su zagovornici raznih „socijalizama“: Ante Marković je govorio o „modernom socijalizmu“, Milan Kučan o „socijalizmu s ljudskim likom“, a Slobodan Milošević – samo o socijalizmu. Najspektakularniji događaj te godine kod nas (u tada još uvijek zajedničkoj zemlji) bio je – Gazimestan. I doista, naša 1989. bila je gazimestanska. Ona je bila godina iracionalnog prkosa u odnosu na moderne evropske trendove, koji je (prkos) na kraju bio na našu štetu. Ona je bila godina koju smo odglumili, koja nam je bila izvana nametnuta i koju smo htjeli – a dijelom i uspjeli – prevariti. Nijemci, Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari su ove godine doista imali razloga da proslave njenu 25-godišnjicu. Mi, nažalost, nismo.


Autor je redovni profesor međunarodne politike na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik časopisa „Politička misao“. Donedavno je bio glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske.