EUROPSKI PROJEKT SOUS L’OEIL DU FACHISME

Dragutin Lalović, Portal Novosti Piše: DRAGUTIN LALOVIĆ

Kako se danas, parafrazirajući čuvenu izreku Carla Schmitta, suočiti s nametljivom dvojbom da li “mi u Srednjoj Europi živimo sous l’oeil du fachisme”, dakle “pod pogledom radikalnijeg brata”, što su za njega te 1929. godine, bili Rusi (“sous l’oeil des Russes”), za koje je vjerovao da su nadmoćno ostvarili sintezu “socijalizma i slavenstva” kao “odlučujući događaj” XX. stoljeća? A prima vista dvojba jasno iskazuje oporo stajalište kako fašizam (kao ideologija, pokret i režim) ne samo da ne pripada prošlosti nego i da novi fašizam čak može biti ideologijska i zbiljska alternativa dubokoj krizi suvremenoga neoliberalnog projekta.

Kad bi tome bilo tako, to bi značilo da je bilo nečega proročkog u predviđanjima fašističkog vođe i ideologa Benita Mussolinija, kada je pompozno ustvrdio, u govoru od 25. listopada 1932: “u roku od deset godina, Europa će biti fascista i fascistizzata.” Tvrdnja se temeljila na uvjerenju da u jeku ”Velike depresije” (počevši od 1929) fašizam predstavlja jedini općeprihvatljiv model za Europu, jedini razvojni izlaz iz kraha liberalne civilizacije, a ideja korporativne države jedino rješenje za zbiljsko “obuzdavanje” zala kapitalizma, s jedne, i staljinističkog despotizma, s druge strane. U istom duhu, Mussolini samosvjesno u svom govoru od 27. listopada 1930. starozavjetno obznanjuje: “Danas potvrđujem da su ideja, doktrina i duh fašizma univerzalni. On je talijanski u svojim pojedinačnim institucijama, ali je univerzalan u duhu; ne može ni biti drugačije, jer je duh univerzalan po samoj svojoj prirodi. Stoga je moguće predvidjeti fašističku Europu koja će modelirati svoje institucije na fašističkoj doktrini i praksi.” Zdvojno se zapitajmo zar je to uistinu moguće? Donedavno bi se i sama pomisao na tu mogućnost činila pukom tlapnjom prebujne i bolesne uobrazilje.

Čini se da u znaku takve metodičke zdvojnosti obilježavamo 70. obljetnicu vojne pobjede nad fašizmom i nacizmom, zamislimo li se ozbiljno nad sadržajem zbornika Neofašizam – korijeni, oblici, sadržaji, koji je nedavno objavljen u izdanju Društva “Povijest izvan mitova” (Badovinac/Lalović, 2015).

Suočavanje baš s tom dvojbom možda najrječitije pokazuje kako se povijesno mijenja optika u razmatranju fašizma, kao da je s protokom vremena sve teže razmrsiti pojmovnu i povijesnu prirodu fašističkog fenomena. Na takvo zapažanje upućuje usporedba ovog zbornika s intencijama, pristupima i sadržajima naših ranijih skupova i zbornika o fašizmu u jubilejskim godinama – 1975. kad je održan veliki međunarodni skup na Fakultetu političkih nauka (Prpić, 1976) i 1995. kada je objavljen zbornik Antisemitizam, holokaust, antifašizam, (Kraus, ur.).

Kao jedan od urednika ovog zbornika i kao autor u njemu polazio sam od premise da je primjerena spoznaja fašizma (kao ideologije, pokreta i poretka) načelno moguća ako ga shvatimo krajnje ozbiljno, odbacujući uvriježene predrasude i tvrdokorne samorazumljivosti.

Ne nedostaje kritičkih upozorenja da se “pojam ‘fašizma’ prečesto degradira na borbenu etiketu bez stvarnog analitičkog sadržaja. Nasuprot tome – i s obzirom na prijetnje njegova ponovnog uspona u doba duboke ekonomske krize – krajnje je vrijeme da se ponovno pokrene ozbiljno fundirano razmatranje kako samog pojma, tako i postojećih teorija fašizma” (Wörschung, 2014: 15; istaknuo – D.L.).

Smisao se fašizma pogotovo ne može pouzdano razabrati iz njemu suprotstavljenog “antifašizma”. Samo je u jugoslavenskoj Narodno-oslobodilačkoj borbi i plebejskoj revoluciji 1941-1945. linija razdvajanja i sraza između fašizma i antifašizma mogla biti kristalno jasno sažeta u borbenoj paroli “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”. Fašizam je tada nedvosmisleno značio “smrt narodu”, apsolutnu opreku njegovoj slobodi.

Otada se diskurs o fašizmu prečesto reducirao na puku mrzilačku frazu lijenog mišljenja i postao analitički neupotrebljiv. Shematski rečeno, pristup fašizmu prečesto oscilira između dvaju ekstrema: ili ga se precjenjuje i vidi posvuda, i tamo gdje ga nema, ili ga se podcjenjuje i ne vidi ni tamo gdje je očito na djelu.

Oznake “fašizam“ i “fašistoidnost” prečesto se i olako rabe kao etikete, ne samo u novije vrijeme, Naprimjer, za denunciranje zala kapitalizma kao takvoga. Fašizam je “plutajući označitelj” kojim se međusobno časte ljuti ideologijski i politički protivnici, liberali na račun socijalista (napose komunista) i republikanaca, republikanci na račun liberala i socijalista, a komunisti na račun svih ostalih. Kao da im je fašizam minimalna, doduše negativna, zajednička karakteristika. U našim specifičnim uvjetima ta se nepodnošljiva lakoća etiketiranja očituje u izjednačavanju fašizma s ekstremnim hrvatskim i srpskim nacionalizmom, s “ustaštvom” i “četništvom” (servilnim slugama talijanskog fašizma). Ustaštvo, primjerice, nije bilo nikakav masovni pokret revolucionarne desnice (što je osnovna značajka fašizma), čak mu je i nacionalizam bio lažan jer je izdao sve bitne nacionalne interese, od državne suverenosti do velikog dijela državnog teritorija. Takvim se gotovo refleksnim izjednačavanjem ne samo spoznajno gubi svaka analitička upotrebljivost pojma “fašizam”, nego se i u političkom smislu “fašizam” vidi u svemu i svuda, kako demonski ugrožava sam naš opstanak.

Ali ako fašizam doista nije u svemu i posvuda, to nipošto ne znači da ga uopće nema i da bi nas obziri tzv. “političke korektnosti” trebali priječiti da očigledne pojavnosti fašizma ne prepoznajemo i javno ne imenujemo kao takve, nego da ih eufemistički označujemo kao “ekstremnu desnicu”. Prema opravdanom upozorenju: “…u Europi vlada tabu glede riječi ‘fašizam’ kada se ona odnosi na današnje političke pojave. Postoji desni ekstremizam, radikalna desnica, desničarski populizam, ali fašizam… ne, to nije to: to ne može biti istina, toga više kod nas nema, mi živimo u demokraciji, molim vas prestanite širiti paniku i vrijeđati ljude!” (Riemen, 2011: 8)

Veoma je važan uvid da fašizam “ne postoji u singularu”, da se dakle ne može ograničiti na “singularnu pojavu talijanske povijesti” (Wörschung, 2014: 15), nego samo u pluralu, u mnoštvu povijesnih oblika. Naime, “svako je društvo razvilo onaj tip fašizma koji je odgovarao njegovom specifičnom nacionalizmu” (Mosse, 1991: V/VI; navod prema Wörschung, 2014: 16).

Prije nekoliko godina nizozemski kulturalni filozof Rob Riemen dramatično je upozorio na fašizam koji se “vječito vraća”, i to tamo gdje ga nipošto ne bismo očekivali, ali pritom nije odolio da sam fenomen reducira na doduše duhovitu ali i očigledno jednostranu formulu. Implicirajući da je svaki teorijski zahtjevniji pristup fašizmu puko intelektualističko zanovijetanje, budući da je očito da se bit fašizma posve jasno i razgovjetno očituje u njegovim pojavnim oblicima kao “doktrina čiste zlobe” (Riemen, 2011: 23). Riemen se poziva na Alberta Camusa i Thomasa Manna koji su “imali potpuno pravo kada su već 1947. ustvrdili da je fašizam politički fenomen koji nije nestao okončanjem rata i koji sada možemo okarakterizirati kao politizaciju duhovnog sklopa zlobnoga čovjeka mase” (29, istaknuo – D.L.).

Ključnom epistemologijskim zaprekom primjerenom razumijevanju fašizma smatram toliko uobičajenu ali opasno pogrešnu skupnu sintagmu “naci-fašizam”, kojom se izjednačavaju režimi fašizma i nacionalsocijalizma, pri čemu se nacizam smatra najvišim i dovršenim oblikom istog tipa režima. Ideologijske i strukturne sličnosti među njima važne su i brojne, ali su razlike odlučujuće. Pritom se ne moramo u potpunosti suglasiti s čuvenim Ecovim stajalištem koji je ustvrdio da je postojao “samo jedan nacizam”, da je on u “suštini bio paganski, politeistički i antikršćanski”, a da je fašizam mnogolik, od talijanskoga preko frankovskoga do “balkanskih ustaša”, s time da u njega ulaze neki prepoznatljivi tipični elementi (Eko, 1998: 88).

Tek odbacivanje sintagme “naci-fašizam” kao ideologijske oznake i ratne parole omogućuje uvid da se fašizam ne može svesti na prvu, samouku i nesavršenu verziju totalitarističkog režima nacionalsocijalističkog tipa. Nasuprot tome, nacionalsocijalizam samo je jedna moguća verzija izvornoga fašizma, nipošto jedina i zacijelo najgora. Baš kao što je staljinizam bio perverzno izopačenje izvornog lenjinizma (perverzno stoga što se dogmatski kruto formalno pridržavao Lenjinove vulgate, pretvorivši sve njegove bitne teze u ideologijsku legitimaciju čudovišnog totalitarnog režima), ali ne i njegova jedina moguća povijesna verzija (sjetimo se samo Buharinova ili Trockijeva lenjinizma).

Da tu temeljnu razliku obrazložimo pregnantnim sudom čuvenoga francuskog povjesničara. Talijanski fašizam bitno je različit od njemačkoga nacizma: “on nema njegov totalitarni kapacitet, on ne uništava državu, nego njome upravlja”; dok je Mussolini ekstremni nacionalist, Hitler je “više od njemačkoga, pa čak i pangermanskog nacionalizma. On je nešto drugo, a ne neprijatelj demokracije ili pače fašist… Za razliku od Mussolinija, on se bori protiv kršćanstva u ime prirodnog odabiranja. Njegov je naum srušiti svekoliku tradiciju Evrope kako bi je zamijenio vladanjem jakih nad slabima. On hoće uništiti demokraciju, ali ne u ime klase, nego u ime rase. Time nacistička ideja kroči izvan granica nacionalizma, pa čak i tako krajnjega kakav je onaj talijanskih fašista.” (Furet, 1997: 192, 197, 198)

Da bi se potpunije predočila priroda dvaju režima valja upozoriti na temeljnu opću značajku fašističke i nacionalističke doktrine. U intelektualnoj i političkoj konfiguraciji moderne, obje su političke doktrine reakcija, negativno je određenje za njih konstitutivno: one su ANTI – protiv prosvjetiteljstva, individualizma, racionalizma, liberalizma, kapitalizma, komunizma, pacifizma, internacionalizma, parlamentarizma i političkog pluralizma. Štoviše, one su reakcija na cijelu “zapadnu pravnu tradiciju” (v. Padjen, 1996).

U tom su određenom smislu obje doktrine bitno srodne i nije pogrešno skupno ih označiti kao fašističke. U srazu s njima “na život i smrt”, antifašizam ostaje trajno ime za samu modernu, kao borba za temeljne invidualističke principe i demokratske i pravne vrednote naše zapadne civilizacije.

Ali je problem u tome, opet na doktrinarnoj razini, što fašizam stricto sensu nije naprosto desna konzervativna reakcija protiv moderne, poput nacizma, nego je pobuna unutar moderne. Temeljna je ambicija fašizma da sebe predstavi revolucionarnom desnicom, štoviše najrevolucionarnijom političkom doktrinom i masovnim pokretom XX. stoljeća. Prema Mussoliniju (u govoru iz 1930): fašizam je “jedina nova stvar koju su prvih trideset godina ovog stoljeća vidjele u političkoj i društvenoj oblasti.”(navod prema: Gauchet, 2010: 388, 389; istaknuo – D.L.).

Unatoč početnim doktrinarnim lutanjima (1918-1922), kada su talijanski fašisti obznanjivali “stoljeće produdemokracije”, a sebe predstavljali kao povijesnog nositelja revolucionarnog prevladavanja demokracije, u zreloj se fazi dovršavanja svog režima fašizam samosvjesno definira kao viši tip demokracije. Fašistička je država, obrazlaže primjerice Alfredo Rocco, (“pravi zakonodavac fašističkog režima”), “pučka država kakva nikad nijedna nije bila. To nije demokratska država u starom smislu riječi, jer narodu ne daje suverenost, nego je to eminentno demokratska država jer usko pristaje uz narod,jer je stalno u dodiru s njime, jer na tisuću načina prodire u mase, duhovno ga vodi, osjeća njegove potrebe, oživljuje mu život, koordinira aktivnosti.” (navod prema: Gauchet, 2010: 380-381; istaknuo – D.L.) Ili Mussolinijevima riječima: “Ako je ikada u povijesti postojao režim demokracije, to jest demokratska država, to je upravo naš”.

Kada danas, ne samo u ovom jubilejskom povodu, razmišljamo o suvremenim mogućnostima fašističkog režima “više demokracije”, s onu stranu liberalne i socijalne demokracije, zapravo se suočavamo s nedoumicom u kojoj bi se mjeri autoritarna država fašističkog tipa (intervencionistička, korporativna i socijalna država) mogla nametnuti kao iznuđeno ili čak privlačno rješenje za akutnu i duboku krizu legitimnosti i djelotvornosti temeljnih institucija suvremene demokracije (parlamenata, stranaka, tržišne logike).

Možemo li u povijesnim uvjetima “druge smrti neoliberalizma” (Žižek) i smeđeg vala koji se valja cijelom Europom smatrati iluzornim povijesni scenarij u kojem bi se novo povjerenje u nacionalnu državu moglo izraziti u masovnim pokretima s karizmatskim liderima koji bi ponudili i proveli autokratsko ukidanje stranaka, parlamentarizma i cijele političke klase kao conditio sine qua non nacionalnog spasa i “istinske demokracije”?

Veoma je važno uvidjeti da fašistička epoha nije nestala bez traga, da su neke njezine protuemancipacijske stečevine ugrađene u sam način funkcioniranja svake suvremene države. U tom smislu, ne može se precijeniti važnost uvida T. Meyera da je fašistička invencija “upotrebe osjetila za stjecanje pristanka na nelegitimnu vladavinu” funkcija protudemokratske politike, ne samo totalitarne, u neutralizaciji političke slobode. To “istjerivanje moći suđenja lijepom državom” Meyer smatra “možda najvažnijom transformacijom političkoga u javnom prostoru današnjice, i to bez javne svijesti o gubitku” (Meyer, 2003: 123). U tome veoma preciznom smislu, svaka je suvremena država fašistička kao simbolički pogon za suzbijanje moći suđenja vlastitih građana.

Fašizam je nužno naličje liberalističkog podcjenjivanja smisla i funkcije političkoga i države. Nasuprot liberalističkoj redukcionističkoj optici prema kojoj je država glavni neprijatelj slobode, a društvo prostor čovjekova samopotvrđivanja kao autonomnog bića, fašizam srlja u oprečnu krajnost i državu smatra najvišim i jedinim utjelovljenjem slobode i dostojanstva čovjeka i nacije. Dok je za liberalizam političko sinonim nasilja i obmane, iracionalna borba za moć koja treba biti prevladana racionalnom pravnom regulacijom, dotle je za fašizam političko najviši oblik egzistencije nekog naroda, izraz njegove životne volje za opstankom i kolektivnim identitetom, s onu stranu klasnih, interesnih i kulturnih podjela unutar njega.

Današnja (neo)liberalna pensée unique, u svojoj samodopadnoj svjetskoj hegemoniji i zbiljskom protudemokratskom posrtanju, nužno izaziva autoritarni protuval, kojim se država ponovno nudi kao providencijalna moć koja jedina može obespravljene, osiromašene i obeznađene radne mase iščupati iz ralja apstraktne logike profita, eksploatacije i otuđenja. Na liberalistički ideologijski postulat da je Europa kao projekt svodiva na građansko društvo i tržište, što se pokazalo bitno promašenim, novi fašizam i desnica u cjelini nude autoritarnu alternativu “višeg tipa demokracije”, sa spasonosnom funkcijom države i karizmatskog Vođe.

Ne samo što se može s pravom ustvrditi da liberalizam sam generira fundamentalizam kao svoju suprotnost, jer liberalizam “nije sam po sebi dovoljno jak kako bi svoje vlastite temeljne vrijednosti spasio od fundamentalističkog napada” (Žižek, 2010: 109-110), nego se može i obrazloženo zastupati još radikalnija i dalekosežnija teza da fašizam nastaje i razvija se unutar liberalne ideologije i društva, a ne protiv njih: “… Daleko od toga da je antiteza fašizmu, njegovo apsolutno Drugo, liberalni poredak znakovito pridonosi fašizmu… mnogi od najopakijih i najekstremnijih aspekata fašizma, aspekti za koje se uobičajeno smatra da napadaju liberalizam — odbacivanje demokracije; diktatura; napad na racionalizam i znanstvenu objektivnost; propaganda; šovinistički nacionalizam; imperijalistički i rasistički rat — povijesno su nezamislivi izvan liberalnog okvira. Fašizam je … ekstremni pokušaj rješavanja krize liberalizma, probijanja izvan njezinih aporija, spašavajući buržoaziju od nje same.” (Landa, 2010: 9)

Tako je i liberalizam dočekao, kao i njegovi moderni frères ennemis republikanizam i socijalizam prije njega, da ga se optuži da se fašističke tendencije razvijaju i u njegovu okrilju. Višestoljetni epohalni sraz modernih političkih doktrina, u bjesomučju međusobnog optuživanja i osporavanja, na povijesnu je scenu sasvim neočekivano izveo fašizam, doktrinu i pokret koji im se svima suprotstavlja, sa svojstvenom mu revolucionarnom ambicijom apsolutizacije političkoga. Ponovno pojavljivanje fašizma u uvjetima globalne krize i dubokog posrtanja europskog projekta moralo bi biti dovoljno snažan izazov koji će najzad prisiliti i liberalizam i republikanizam i socijalizam na punu stvaralačku sintezu svojih najboljih mogućnosti u primjerenom suočavanju s epohalnom zadaćom konstitucije europske demokratske republike.

Samo bi takva sinteza u revitalizaciji europskog projekta – pod mrkim pogledom prijeteće fašizacije – mogla s pravom biti označena kao antifašizam na razini zahtjeva našeg doba. Kao i nekad, i danas je antifašizam humanistički i civilizacijski imperativ i naša temeljna politička zadaća kao europskih građana, dakle “moralni stav svakog pojedinca kako bi sačuvao subjektnost vlastite osobe” (Prpić, 1996: 357).

Literatura

Badovinac, Tomislav/Lalović, Dragutin (ur.), 2015: Neofašizam – korijeni, oblici, sadržaji, Društvo “Povijest izvan mitova”, Zagreb. Eko, Umberto, 2008: “Ur-fašizam ili što je večno u fašizmu”, NIN, Beograd, str. 84-88 (izvornik: Ur-fascism” by Umberto Eco, The New York Review, 22. 6. 1995). Farrell, Nicholas, 2008: Mussolini. Novi život, Naklada Ljevak, Zagreb. Furet, François, 1997: Prošlost jedne iluzije. Ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću, Politička kultura, Zagreb; pogl. 6: “Komunizam i fašizam”, str. 168-217. Gauchet, Marcel, 2010: À l’épreuve du totalitarisme 1914-1974, sv. III knjige L’avènement de la démocratie I-III, Gallimard, Paris (sv. I: La révolution moderne,2007; sv. II: La crise du liberalisme 1880-1914, 2007). Kraus, Ognjen (ur.),1995: Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Židovska općina, Zagreb. Landa, Ishay, 2010: Apprentice’s Sorcerer: Liberal Tradition and Fascism, Brill, Leiden/Boston. Meyer, Thomas, 2003: Transformacija političkoga, Politička kultura, Zagreb. Padjen, Ivan, 1996: “Fašizam kao reakcija na zapadnu pravnu tradiciju”, u zborniku: Kraus, Ognjen (ur.), Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Židovska općina, Zagreb, str. 307-328. Paxton, Robert O., 2012: Anatomija fašizma, TIM press, Zagreb. Prpić, Ivan (ur.), 1976: Fašizam i neofašizam, Fakultet političkih nauka/CDD SSOH, Zagreb. Prpić, Ivan, 1995: “Smisao antifašizma”, u zborniku: Kraus, Ognjen (ur.), Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Židovska općina, Zagreb, str. 350-360. Riemen, Bob, 2011: Vječiti povratak fašizma, TIM press, Zagreb. Wörschung, Mathias, 2014: “Što je to – fašizam?”,

Le monde diplomatique – hrvatsko izdanje, br. 13, siječanj, str. 15-17. Žižek, Slavoj, 2010: Druga smrt neoliberalizma, Fraktura, Zagreb.

— Autor je redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti u mirovini i bivši glavni i odgovorni urednik „Političke misli“ (2009-2013). S Tomislavom Badovincem uredio je zbornik „Neofašizam: korijeni, sadržaji, oblici“ (Društvo „Povijest izvan mitova“, Zagreb, 2015.).

Facebook