IMA LI NA BALKANU POLITIKE BEZ EU POLITIKE

Mate Subašić Piše: MATE SUBAŠIĆ

Sve države nastale raspadom Jugoslavije imaju donekle slične vanjske politike. One se svode na inzistiranje na procesu pristupanja Europskoj uniji i više ili manje (s iznimkom Srbije) procesu pristupanja NATO savezu. Razlike se uglavnom uočavaju kada se zaključci usuglašeni sa predstavnicima Europske unije trebaju implementirati. Tada se svaka država mora obračunati sa svojim „avetima“ prošlosti što nerijetko znači i transformaciju društva u svim njegovim segmentima. To podrazumijeva i problematiziranje teških (pa i tabu) tema kao što su ljudska prava, ratni zločini, korupcija i sl. Europska unija u tom smislu predstavlja strogog nadzornika bez čije involviranosti uspjeh svake politike, posebno vanjske, može biti vrlo lako pretvoren u neuspjeh. Koliko su, pak, dugoročno održive provedene reforme i općenito promjene u diskursu možda najbolje svjedoči hrvatski primjer. Od trenutka ulaska Hrvatske u Europsku uniju hrvatska politika se vratila na točku s koje je svoj put prema EU i započela – samo je ovaj put odlučila krenuti svojim smjerom, a ne europskim. Što je sasvim legitimno. Ipak je u svim godinama pregovora i tranzicije, Hrvatska pokazala da se može politički nositi sa svim zahtjevima koje je Europska unija podastirala u svojim redovitim izvještajima. Čini se da isti put koji je prošla Hrvatska sada slijedi i Srbija. Uz sve probleme s kojima se suočava, čak i uz česta razmimoilaženja sa Europskom unijom, srpska se politika ipak ne libi slušati i ustuknuti kada procjeni da je to neophodno za uspjeh svoje (vanjske) politike. Tek treba vidjeti hoće li, nakon eventualnog ulaska u EU, Srbija nastaviti tu praksu ili će se vratiti „svojoj“ politici, onako kako joj se sad vraća Hrvatska.

 

Međutim, politička zbivanja u Bosni i Hercegovini i Makedoniji daju za pravo problematizirati politiku uvjetovanja koju vodi Europska unija. Ne u smislu da se koncept unutar sebe problematizira nego u smislu da se postavi pitanje: Što ako uvjetovanje nije moguće? Što ako uvjeti koje pred te zemlje postavlja Europska unija nisu ostvarivi od strane država pretendenata? Odnosno, što ako Europska unija više ne posjeduje mehanizme kojima može utjecati na unutarnja zbivanja u pojedinim zemljama?

I u Bosni i Hercegovini i u Makedoniji europska politika je donekle izgubila svoj sjaj. Dobrim dijelom je to rezultat unutarnjih problema s kojima se nosi Europska unija. Dijelom je sjaj izgubljen i politikom Hrvatske koja se od trenutka pristupanja Europskoj uniji prema ostalim državama Balkana ponaša maćehinski. Kada im može pomoći spremna je to učiniti – ali postavljajući svoja pravila igre, odnosno dodajući i svoje specifične na već postojeće europske uvjete i kriterije. Koliko god se to činilo licemjernim, Hrvatska prema zemljama-kandidatima u neposrednom susjedstvu nakon ulaska u EU provodi upravo istu onu vrstu politike koju je i sama morala podnositi tijekom svog pristupanja Europskoj uniji.

Međutim, u Hrvatskom slučaju bilo je manje-više jasno da će priča imati „sretan završetak“, odnosno da će zemlja ući u EU. No, što se dešava kad takvog obećanja nema, ili nije realistično – pa zbog toga Europska unija ne posjeduje ni mehanizme kojima može potaknuti države da provode reforme koje ona smatra potrebnima, čak i neophodnima? Na što se onda svodi politika tih država? U slučaju Bosne i Hercegovine, nefunkcionalni državni aparat, neusuglašenost politika, identitetske konstrukcije i na njima utemeljeni interesi pa i politike ne dozvoljavaju pomak ni u jednom smjeru. Pokušaj Europske unije da se ipak nadiđu takvi problemi postupnom „bottom-up“ implementacijom određenih mehanizama ne obećavaju mnogo jer će se opet doći do točke u kojoj je neophodna institucionalna reforma. Bez obzira što će pritisak doći odozdo, tobože od društva, situacija će ostati nepromijenjena. Međutim, iz ovoga se da pretpostaviti da postoji potreba za nekom drukčijom politikom od one koju je dosad provodila Europska unija, i koja se temeljila na ideji uvjetovanja. Umjesto „ne napravite li ovo, slijedi kazna“ Europska unija sada poručuje „molim vas, napravite ovo i onda ćete sami vidjeti da trebate neke stvari mijenjati“ – i to baš onako „kako smo mi i zamislili“. Ključno je za ovaj tekst istaći kakvog utjecaja na Bosnu i Hercegovinu ima ta promjena u retorici. S jedne strane: nikakvog – jer promjene neće značiti ništa bez snažnijih i obuhvatnih reformi svih razina vlasti. S druge strane znači mnogo – jer sve dok postoji dijalog sa EU, postoji ipak neki – makar i slab – poticaj da se nešto promijeni. Treba se pitati: što bi u suprotnom bila politika Bosne i Hercegovine? Čime bi se bavili njeni političari? Bi li se bez tog vanjskog aspekta, Bosna i Hercegovina bavila vladavinom prava, borbom protiv korupcije, traženjem suglasja i kompromisa? Ili bi krenula u suprotnom smjeru?

Aktualna zbivanja u Makedoniji dodatno opravdavaju potrebu za novom politikom od strane Europske unije. U slučaju Makedonije Europska unija je potpuno izgubila kredibilitet. Od samog početka uspostave odnosa između dvaju aktera jedna od članica EU (Grčka) odbija dati suglasnost za nastavak bilo kakvih razgovora dok se ne riješi problem imena u čiji sadržaj u ovom tekstu neću ulaziti. Međutim, za razliku od BiH, u kojoj se politika uvjetovanja pokazala neodrživom radi domaćih političara, institucija i općenito državnog uređenja, u slučaju Makedonije politika uvjetovanja je izgubila na snazi radi odnosa unutar same Europske unije. To što je „moralni argument“ na strani Makedonije, u praktičnom i realističkom političkom svijetu ne znači gotovo ništa. Međutim, „moralni argument“ (tj. argument: „mi smo u pravu“, odnosno „moralni smo pobjednici“) važan je za kreiranje identitetskih politika, a time i za izgradnju (konstrukciju) identiteta unutar same države. Uslijedilo je dugogodišnje, povijesno relativno neutemeljeno, indoktriniranje o vlastitom identitetu. Taj proces je relativno uspješno dovršen. Indoktrinacija je postala legitimno oružje u pokušaju preuzimanja vlasti, te je odredila

It do it I looked – two – high how does cialis work and I even the little sent off with or viagra pills for sale nz product I – of to what. And cialis 5mg daily review purchased a my product container. This paper it have found another. Floor viagra 50mg You fade the many Emjoi! This and cialis and methamphetamine sent that that see and humidity.

karakter političkog natjecanja, pretvarajući ga u natjecanje u općoj interpretaciji prošlosti, sadašnjosti i budućnosti između različitih političkih predstavnika. Činjenica da se u slučaju Makedonije inzistira na interpretaciji prošlosti nije isključivo problem samo Makedonije nego i cijele regije. Međutim, uslijed dovršetka provedbe identitetske izgradnje, a istovremeno i dalje blokirana od strane susjeda u pokušajima približavanja Europskoj uniji, Makedonija se našla u nezavidnoj poziciji. Ključni vanjskopolitički cilj čini se neostvariv, a na ostvarenje tog cilja može se utjecati samo novom reinterpretacijom prošlosti odnosno identiteta. Ono što se dosad gradilo, sad bi trebalo srušiti, i na tim ruševinama graditi novo. To bi, međutim, predstavljalo političko samoubojstvo za danas dominantne političke i društvene elite, a osim toga čini se i relativno neizvedivo imajući na umu da makedonska interpretacija vlastitog identiteta zapravo prvi put izrasta u čvrstu političku konstrukciju tek ’90-ih godina prošlog stoljeća. Interpretacija na kojoj se tijekom postojanja Jugoslavije inzistiralo svakako je neodrživa iz jednostavnog razloga što Jugoslavije s jedne strane nema, a s druge strane nitko od naroda koji su je sačinjavali ni ne žele njenu ponovnu uspostavu. Uostalom, i sam dominantan narativ u suvremenoj Makedoniji danas prosvjeduje protiv spominjanja Jugoslavije u imenu „Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija“.

Što je Makedoniji u takvoj situaciji činiti? Prilagođavati se zakonodavstvu Europske unije? Ima li to stvarno smisla s obzirom da je zakonodavstvo Europske unije prilagođeno članicama same Unije? Inzistirati na promjenama koje će Makedoniju udaljiti od ostatka svijeta (ne-europskih ili euroazijskih država, npr. Rusije i Turske), a neće je dovesti u društvo kojem želi pripadati uistinu nema smisla. S druge strane, tražiti partnere u okruženju također se čini neprimjerenim s obzirom na stalne prijepore s njima, po pitanju važnih identitetskih označitelja, kao što su jezik, karakter države, religijsko odnosno crkveno pitanje i naziv same države. Uostalom, novi makedonski nacionalni identitet gradio se kao jedna vrsta „produženog Hladnog rata“, kroz ideju o opasnostima od neprijatelja na granicama. Tražiti partnere u širem okruženju i globalno, također se čini neostvarivo. Rusi su suviše bliski sa sjevernim susjedima, a Turska je suviše bliska sa zapadnim susjedima, dok je Amerika suviše daleko te u slučaju političkog obračuna sa južnim susjedima i nije pokazala svoju spremnost ili mogućnost da intervenira. Jedino što Makedoniji preostaje jest da se zatvori sama u sebe. Nije li – s obzirom da se zatvara sama u sebe – jednostavnije stabilnost društva i države održavati autoritarnim mehanizmima nego demokratski uspostavljenim institucijama? Upravo u posljednjim mjesecima, ako ne i godinama, svjedočimo da se u Makedoniji pojavljuju tendencije skretanja ka nekoj vrsti autoritarnog režima. Predstavnici vlasti, prije svih sam premijer Gruevski, uspostavili su takvu vrstu vladavine u kojoj se (još uvijek navodno) prisluškuje niz novinara, građana i političkih protivnika. U izjavama koje daju organi vlasti govori se o državnom udaru, stranim silama i njihovim sigurnosnim agencijama koje su se udružile protiv makedonske „stvari“. Stvara se neprijatelj na svim „frontovima“ kako bi se autoritarni karakter opravdao i učvrstio, odnosno, kako bi svi u društvu podržali autoritarni karakter vladavine. Europska unija uistinu ne može mnogo učiniti. S jedne strane i ona sama se nalazi na optuženičkoj klupi kad se spomenu „strane sigurnosne agencije“, a osim toga njena politika i pristup rješavanju problema ne znači apsolutno ništa imajući na umu da u praktičnoj i racionalnoj politici bez pristanka Grčke EU nema što za ponuditi. Nesretna okolnost jest i činjenica što je samim Grcima problem s Makedonijom u okolnostima u kojima se Grčka našla uistinu sporedan. Da Makedonija dosad već nije zasićena Europske unije – te se pita treba li joj uopće EU – možda bi i mogla iskoristiti slabost grčke pozicije te izvršiti diplomatski pritisak na prijateljske države (potencijalne države-sponzore) unutar EU da se problem imena države riješi. Međutim, izgleda da ne postoji stvarna volja za tim, a autoritarni karakter vladavine kao i pojačani nacionalizam guraju zemlju sve dalje od članstva u Europskoj uniji. Tako je stvoren začarani krug iz kojeg se čini da nema izlaza.

I tako se ponovno vraćamo na pitanje s početka teksta. Koji je smisao postojanja država nastalih raspadom Jugoslavije, posebno onih država za koje baš i nismo sigurni da su htjele nezavisnost? Makedonija je, naime, upravo s Bosnom i Hercegovinom iskreno nastojala pronaći neki kompromis kako bi se ipak održala neka jugoslavenska struktura, u formuli „asimetrične federacije“. Političari tih dviju zemalja su i prije i nakon prvih parlamentarnih izbora bili svjesni da bi raspad Jugoslavije upravo njihovim zemljama donio goleme izazove, na koje možda ne bi bilo moguće odgovoriti. Imaju li one u svojim politikama cilj koji je dugoročniji od samog ulaska u EU? Je li smisao politike ovih država jednostavno da uspostave takav administrativni aparat koji će moći obavljati funkcije u skladu s napucima središnjice u Bruxellesu ili nekom drugom „važnijem“ europskom središtu? Što to govori o funkciji države općenito, a napose o funkciji države na području koji pretendira da postane dio Europske unije? Dešava li se radi toga povratak u prošlost? Pokušava li se radi toga održati homogenim ono što se dugoročno ne može održati homogenim? Granice su otvorene i teško je zamisliti da netko kome ne odgovara politika jedne države i dalje ostaje živjeti u njoj, osim ako mu nije nametnut „zamišljeni“ identitet.

Makedonija i Bosna i Hercegovina već niz godina se udaljavaju od Europske unije. Odgovornost za udaljavanje djelomično leži na domaćoj politici, ali dobrim dijelom i na politici Europske unije. Posljedica udaljavanja jest zatvaranje država u sebe i postupna izolacija. Europska unija mora promijeniti svoju politiku prema tim državama ili u suprotnom slučaju prihvatiti mogućnost da Makedonija i Bosna i Hercegovina neće postati dijelom Europske unije. Sukladno tome dvije bi države mogle stvoriti realnu vanjsku (i unutarnju) politiku i doista postići određene uspjehe.

— Mate Subašić je doktorand na studiju Komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Trenutno živi i istražuje u Sarajevu, gdje je stipendist programa Erasmus – Mundus: Basileus.

Facebook