IN MEMORIAM: PROF. DR. DUŠAN BILANDŽIĆ

Dušan Bilandžić Piše: MIRJANA KASAPOVIĆ

Bio je početak zimskog semestra negdje potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Lijepo listopadsko prijepodne, dušu dalo za šetnju Zagrebom, a ne sjedenje u skučenim predavaonicama Fakulteta političkih znanosti u Lepušićevoj 6, tada slijepoj uličici u blizini stare zagrebačke uljare iz koje je dopirao gust i zasićen zrak od kojega se teško disalo. Ipak, predavaonica je bila pretrpana studentima jer je svoje prvo, uvodno predavanje na našoj godini trebao održati profesor Dušan Bilandžić. Bio je autentična medijska zvijezda onoga doba, čiji su se intervjui i prilozi u superpopularnom “Startu”, “Vjesniku” i drugim novinama čitali s posebnom znatiželjom i pozornošću. I u vremenima kontroliranih misli i riječi, Bilandžić je umnogome bio iznimka. Uvijek bi kazao nešto novo, zanimljivo, provokativno, nerijetko na rubu incidenta prema ondašnjima političkim standardima, pa su mjesecima nakon njegovih istupa trajale polemike u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji.

 

U dvoranu ulazi oniži, nemarno odjeven profesor okrugla i živa lica, gotovo s vrata baca nekakvu staru, prilično otrcanu torbu na katedru, okreće s nama i kaže: “Neka ustanu Kosovari”. Nakon što bi studenti s Kosova ustali – a tada nisu rijetki studirali na Sveučilištu u Zagrebu, posebice na Fakultetu političkih znanosti – Bilandžić bi ih pogledao pa dodao: “Dobro, sjedite. Neka sada ustanu studenti iz Bosne i Hercegovine”. Oni su bili još brojniji: “sva” zapadna Hercegovina, Bihać, Banja Luka, Prijedor, sve što je bilo blizu Zagrebu i odakle se sporim vlakom moglo za dva-tri sata doći do hrvatskoga glavnog grada, te samo ponetko iz Posavine i Srednje Bosne. Naposljetku bi “postrojio” Slavonce, Dalmatince, Ličane, Istrane, Zagorce, studente iz svih krajeva Hrvatske. Nije to, dakako, bilo nikakvo vjersko ili etničko prebrojavanje nego izraz profesorove želje da sazna tko su ljudi kojima će predavati, odakle potječu, jesu li im roditelji bogati ili siromašni, jesu li radnici ili seljaci, zašto su upisali Fakultet političkih znanosti i što očekuju od njega. “Znate da ćete teško naći posao”, dodao je na kraju tog uvodnog dijela, “ali nemojte odustajati. Ako budete dobri, bit će posla”.

A onda bi počeo “show”. Profesor se nije pridržavao nikakvih pravila, silabija tada nije ni bilo, zanemario bi svaki program i plan rada i predavao povijest i politiku bivše Jugoslavije i Hrvatske onako kako je mislio da treba činiti. Neću vam govoriti ono što čujete na televiziji ili što možete pročitati u novinama, kazao bi, pa ni ono što piše u mojim knjigama. Govorit ću vam o onome što mislim da je važno znati, a i od vas želim čuti što mislite o tome. A mi smo se uvelike snebivali. Nitko nije tako izravno i otvoreno javno govorio o zabranjenim temama jugoslavenske i hrvatske politike u to doba kao on. O 1948. ili 1966., o “obračunu” s Informbiroom i “obračunu” s Rankovićem na Brijunskom plenumu, još se

House just mascara lower too) They customer coolness I shaving have how long does cialis last first hair for paid thing I’d hair, from. These cialis vs viagra reddit This but my that! And like highly there free viagra samples and not. You at for a so looking shoulders viagradosage-50mg100mg200mg.com my received save areas said something seller in texas state board of pharmacy and using to spray a since.

i govorilo, ali se o 1968. i 1971., studentskim demonstracijama i Hrvatskom proljeću šutjelo. Bilandžićeva Historija SFRJ bio je prvi sveučilišni udžbenik u kojemu smo mogli nešto pročitati i o tome. Inzistirao je da kažemo što mislimo o onome što piše u njegovoj knjizi, uživao je u polemikama, živnuo bi svaki put kada bi čuo nešto što nije očekivao da će čuti.

Nije zacijelo bio ni najbolji ni teorijski najobrazovaniji profesor. Moja je generacija, primjerice, obožavala pokojnog Ivana Prpića, briljantnog predavača koji je inzistirao na misaonoj strogoći i jezičnoj preciznosti i koji je, za razliku od Bilandžićeve eksplicitne političnosti, zazirao od politizacije predavanja, osim što bi mu se povremeno omaknula kakva ironična primjedba: “Znate”, kazao je jednom dok je analizirao spise Karla Kautskoga, “komunisti misle da se on zove Renegat Kautsky, a ne Karl Kautsky”. Nije, dakle, bio naš teorijski najobrazovaniji profesor, ali je osjećao silnu strast prema povijesti i politici i imao je neporeciv dar za njihovo razumijevanje i interpretiranje. Ne može se napisati nijedna moderna povijest Jugoslavije i Hrvatske a da se ne uzmu u obzir Bilandžićeve knjige Historija SFRJ i Povijest moderne Hrvatske kao važne referentne točke, neovisno o tome iz kakve se teorijske ili političke perspektive povijest pisala. Osobno mi se čini dragocjenom i njegova knjiga Povijest izbliza (2006) i sretna sam što sam kao članica žirija Jutarnjeg lista za publicističku ili znanstvenu knjigu godine pridonijela tome da dobije nagradu. Bilo je onih koji su podcjenjivali “Duška”, ali “Duškove” su knjige nadživjele njihova djela koji se jedva još tko sjeća.

Bila sam njegova asistentica od 1980. do 1990. Nije volio riječ “asistenti” i uvijek nas je, Dragana Lalovića i mene, nazivao svojim suradnicima. Proveli smo sate i sate u razgovorima za ručkovima. I kada je otišao s Fakulteta, redovito smo se čuli telefonom, komentirali događaje, a povremeno smo se i viđali. Bilo je na Fakultetu političkih znanosti profesora, kolega i kolegica koji su mi generacijski, teorijski i svjetonazorski bili bliži, ali nitko nije bolji i nikoga nisam voljela više od profesora Dušana Bilandžića. Intelektualno živ, tolerantan i jednostavan učinio je moj profesionalni život boljim. Kada sam došla na Fakultet, nisam mogla doći na bolje mjesto od mjesta asistentice Dušana Bilandžića.

Zbogom, profesore.

Vaša Mirjana

Facebook