JUGOSLAVIJA JE U TRENUTKU ODRŽAVANJA REFERENDUMA VEĆ BILA POLITIČKI MRTVAC

Sergej Flere
(Photo: Sveučilište u Mariboru)

Piše: SERGEJ FLERE

U svom članku „Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti – ne“, kojeg je objavio na portalu „Političke misli“, kolega Dejan Jović tvrdi da su referendumi u jugoslavenskim zemljama bili bitno drukčiji od nedavnog škotskog referenduma, i to zbog toga što su u škotskome bile prisutne sve liberalne pretpostavke, dok su referendumi u „našim“ slučajevima bili popraćeni nasiljem i neslobodom.

 

Kad se radi o jugoslavenskim slučajevima, slažem se s takvom karakterizacijom. Ispitivanja javnog mnijenja su pokazala da je i 1986. i same 1990. godine tek manjina odraslih ispitanika u tadašnjoj Jugoslaviji podržavala ideju da republike u kojima žive postanu samostalne države (Klanjšek i Flere, 2011). Da, u tadašnjoj Jugoslaviji bilo je takvih istraživanja. Međutim, nisu raspoloženja bila jednaka u svim sredinama. Albanci na Kosovu su u oba slučaja (i 1986. i 1990.) bili opredijeljeni za vlastitu državu velikom većinom, dok su u drugom ispitivanju (1990.) ispitanici Slovenci bili neznatno skloniji samostalnosti. Hrvatski uzorak pokazivao je da su ispitanici i 1986. i 1990. bili skloniji jugoslavenskoj državi nego nezavisnosti. To se odnosilo i na Hrvate, ako gledamo pojedine nacije. To je značajno, jer onaj tko poznaje metodologiju društvenih znanosti zna (vidi: Smelser i Baltes, 2001) da su takva ispitivanja objektivnija od referenduma, koji su uvijek posljedica određene propagande, a ta propaganda je u 1990. bila – kao što znaju svi koji je se sjećaju – neizdrživa. Ne toliko zbog samog zagovaranja odcjepljenja, koliko zbog najgorih zastrašivanja o tome što „onaj drugi“ smjera, kako će nas uništiti, pa su se tada čak pojavljivale i vijesti o fiktivnim masovnim bolestima koje uzrokuje taj „drugi“. No, nije sve bila fikcija – uskoro će se dogoditi i stvarno nasilje, i to masovno.

O tome da su uvjeti za referendume bili imperfektni, moguće je potpuno se složiti sa dr. Jovićem. Propaganda uvijek proizvodi takvo stanje, a ona je bila naročito velika u ovom slučaju.

Međutim, ima nešto drugo što se u svezi s tim referendumima zaobilazi. Oni nisu bili ti koji su doveli do raspada nekadašnje države. Dovršetak raspada te države mogao je biti u nekom drugom obliku, ali je ona 1991. bila već činjenički i bespovratno mrtva. Ona kao država tada više nije funkcionirala, a sve je manje funkcionirala već i u ranijim desetljećima. Iako se moglo činiti da neke republike zagovaraju Jugoslaviju i njen opstanak, a da druge „odlaze“, republike su zapravo desetljećima „zaokruživale“ svoju državnost.

Poznato je da je Tito na sjednici Politbiroa jugoslavenske partije 1962. g., suočen sa sukobima republičkih rukovodstava oko ekonomske situacije, insolventnosti države i donošenjem novog petogodišnjeg plana, izrazio izravnu bojazan „da će se ova država raspasti“. Pri ne treba zaboraviti da ta država ne bi ni bila obnovljena, odnosno: točnije stvorena, da nije bilo partizana pod njegovim vodstvom, što priznaje i profesor Banac (2001).

Jugoslavija je djelovala kroz dogovor elita koji se sve teže postizao, a nakon smrti njenog tvorca Tita nikako. Dogovor o tzv. Dugoročnom programu ekonomske stabilizacije, koji bi sadržavao izmjenu ekonomskog uređenja nije se nikako mogao implementirati. Istovremeno, međunarodni financijski čimbenici osjetili su da je vraćanje jugoslavenskih dugova postalo neizvjesno, pa su državu „pritisnuli“. Nisu 1983. dozvolili povoljno reprogramiranja dugova, na kakvo smo bili navikli. Pogoršanje životnih i ekonomskih uvjeta samo je dalo vjetar u leđa nacijama, koje su u stvarnosti bile one koje su činile Jugoslaviju.

Navest ćemo dva primjera, koji ukazuju u kakvom se stanju tada nalazila Jugoslavija. Prvi se odnosi na zakonsko uređenje državljanstva. Godine 1976. usvojen je novi zakon o jugoslavenskom državljanstvu, sljedeći ustavne promjene koje su prethodile. Naziv zakona je neuobičajen, naročito s obzirom da je jugoslavensko državljanstvo prema tom zakonu u načelu proizlazilo iz republičkog. Ustvari, naziv je bila samo maska, a možda i ustupak saveznoj administraciji. Dakle, republičko i savezno (jugoslavensko) državljanstvo su bili spojeni i nerazdvojni. Međutim, taj zakon (posljednji zakon) odredio je da se upisi u knjige državljana obavljaju po pravilima koje određuju isključivo republike, u skladu s njihovim propisima i u njihovim organima. Što to znači? Znači, prvo, da su se republike spremale za razilazak i drugo, da je Srbija (koja je navodno skrbila naročito o Srbima izvan Srbije) bila zadovoljna da je dobila ovlasti nad knjigama u pokrajinama, koje su inače, u drugim pogledima bile u odnosu na Srbiju samostalne i samostalno su uređivale stvari i sa Srbijom se redovno u federaciji sukobljavale. Prema tome, tim zakonodavcima, a radilo se o sporazumu, bilo je jasno, da republike u tom ključnom elementu dobivaju, ako ne isključivu nadležnost, a onda barem mogućnost posjedovanja odlučujuće dokumentacije. To ne znači, da su autori zakona htjeli razlaz, već da su odnosi bili takvi da taj razlaz više nije bio sasvim nezamisliv.

Drugi primjer se odnosi na gospodarstvo. Tijekom 80-ih godina, i to u cijelom tom razdoblju, smanjivala se trgovina među republikama, koja je postala po svom opsegu manja od vanjske trgovine. Dakako, krajem 80-ih godina je došlo do daljeg pada trgovanja unutar zemlje. Već prije toga, dok je bilo sredstava za investicije, sve su republike „dovršile“ svoja gospodarstva, gradeći rafinerije i druge „strateške“ industrijske objekte.

Najzad, Ante Marković je bio predsjednik vlade bez ovlaštenja. Savezna vlada više nije raspolagala državnim prerogativima. Za svaku državu, ključno područje su državne financije. Nakon što je otkriveno, da je „Agrokomerc“ iz Velike Kladuše „provalio“ u platežni sistem, a uz pogoršanje međurepubličkih odnosa, i republike su počele stvarati, odnosno emitirati, novac. Srbija je u tome otkrivena 1990, a Borislav Jović je tada jednostavno izjavio da su na to bili „prisiljeni“, jer da to čine i drugi. Federacija nije mogla ništa učiniti da to suzbije. Ante Marković se mogao samo i dalje smješkati – i ništa više.

Ili, uzmimo kao primjer pobunu Albanaca na Kosovu 1989-90. Ona je zvanično kvalificirana kao „kontrarevolucija“, što je značilo da policijske snage iz cijele Jugoslavije moraju intervenirati da se uspostavi „red.“ Uskoro su slovenski policajci odbili nastaviti svoje sudjelovanje, a srpski mediji to ocijenili kao „separatizam“. Budući da je policijsko sudjelovanje svih republika bila odluka federacije, to je također značilo i prestanak funkcioniranja federacije – i to na osjetljivom pitanju kao što je uspostava poretka na Kosovu.

Zašto je to značajno, za ono o čemu Dejan Jović govori i piše? Kad se radi o osnivanju novih država, suverenisti i nacionalisti nisu imali velik zadatak, niti im pripadaju nekakve „zasluge“ za „oslobođenje“ od Jugoslavije. Jugoslavija je već bila lešina. Svi oni koji su 80-ih godina galamili o raznim opasnostima za svoje narode, da bi ih natjerali iziđu na referendume, činili su to nepotrebno – sa stanovišta opstojanja jugoslavenske države. Tzv. etnički poduzetnici, kako ih naziva profesor Duško Sekulić, koji su harali medijskim prostorom, histerično raspravljajući o temama kao što su ugnjetavanje i genocid koji se njihovom narodu navodno događa već desetljećima – samo su čerečili mrtvaca.

Dakle, referendumi nisu okončali Jugoslaviju, oni su predstavljali golu formu za činjenicu koja je bila već nepobitna. No, mnogo su doprinijeli onome što će se dogoditi nakon njim – sukobima koji su uključivali golema etnička čišćenja: od genocida do „izbrisivanja“.

Jugoslavija je u 1990. i 1991. bila već bespovratno mrtva. Profesor Steven Burg je to konstatirao već g. 1986. Stoga nikakve varijante s nekim prijelaznim konfederacijama, koje bi kasnije opet prerasle u federaciju, nisu bile izvodive. Svaki takav pokušaj bio bi samo nastavak već postojećeg diskursa o tome kako su nas opet prevarili, opet nas iskorištavaju itd. Razmišljati 1988-91 o prijelaznim rješenjima ka budućem građanskom društvu Jugoslavije – to nije bila ni znanstvena fantastika. To je bila, jednostavno, bajka.


Autor je profesor emeritus Sveučilišta u Mariboru, gdje predaje sociologiju na Filozofskom fakultetu.