Kakav svijet očekivati nakon Covid-19 krize?

Piše: doc. dr. sc. ROBERT MIKAC

 

Kakav svijet očekivati nakon Covid-19 krize – isti, bolji ili lošiji? Ovim se pitanjem bavimo u ovom radu.

 

Covid-19 kriza ima globalni karakter i utjecaj, a reakcije na nju su lokalne i nekoordinirane. Samim time kao i u brojnim drugim krizama i katastrofama – poput posljedica raznih ratova, desetina milijuna izbjeglica diljem svijeta, globalnih klimatskih promjena, trajnog onečišćenja i uništavanja okoliša na pojedinim dijelovima svijeta, ispuštanja netretiranih otpadnih voda i odbacivanja nerazgradivog otpada u rijeke i mora uz mnoge druge štetne stvari – imamo izrazitu disharmoniju između sigurnosnih rizika, prijetnji i posljedica te raspoloživih i pravovremenih mehanizama i odgovora. Zašto se svijet tako ponaša? Tko je odgovoran za ovakva stanja? Kako to promijeniti? Ovo i brojna druga otvorena pitanja postavljaju si svakodnevno milijuni ljudi širom svijeta. Stanje stvari možemo promatrati, istraživati i opisivati iz brojnih diskursa, perspektiva i teorijskih obrazaca te odgovore tražiti unutar različitih disciplina znanosti.

Jedna od bitnih obilježja reakcije na Covid-19 krizu je istaknuto snažna uloga država na mnogim područjima – od upravljanja krizom, intervencija u cilju spašavanja ugroženih gospodarskih sektora, uvođenja restrikcija i ograničenja u kretanje i postupanje građana do zatvaranja granica, uvjetovane samoizolacije i vrlo ograničene suradnje s drugim državama. U ovoj situaciji čak i Europska unija kao moćna i kvalitetno umrežena organizacija izgleda zbunjeno i kao da tek traži svoju ulogu i smisao jer su se skoro sve države članice zatvorile u same sebe i svaka vodi svoju politiku polazeći od pitanja: kako se najbolje zaštititi i proći sa što manje štetnih posljedica. Zašto je tako? Kako to objasniti?

Cilj ovog rada je trostruk. Prvo, pokušati objasniti trenutno stanje stvari iz diskursa teorije realizma međunarodnih odnosa. Drugo, na temelju spoznaja iz prvog dijela i uvida u trenutno stanje stvari analizirati neke od ključnih elemenata upravljanja Covid-19 krizom. Treće, uvažavajući elemente prva dva dijela istraživanja predložiti preporuke za svijet nakon krize i kako oblikovati novu realnost. Temeljem ovako postavljenog cilja i diskursa istraživanja, glavna teza ovog rada glasi ovako: svijet nakon Covid-19 krize ovisit će o načinu postupanja u samoj krizi. Zastupamo stav kako se post-Covid-19 realnost stvara upravo sada. Zbog toga je bitno istraživati i analizirati trenutno stanje te predviđati scenarije nakon krize kako bismo, ako je moguće, odmah utjecali na određene odluke. Uvažavajući ovo, potrebno je istaknuti i kako je uvijek značajan vremenski period u kojem je analiza pisana, da li prije, tijekom ili nakon određenih događaja jer to uvjetuje raspoloživost informacija i uvid u stanje stvari. Ovo istraživanje nastaje u vremenu kad se globalno većina država tek treba suočiti s vrhuncem pandemije koronavirusa i gdje su mnoge stvari još uvijek velika nepoznanica svima nama.

U situaciji u kojoj smo se našli optimalan scenarij bi bio aktivno djelovanje i suradnja na međunarodnoj razini svih ključnih subjekata međunarodnih odnosa, pravovremena razmjena informacija, snažna politička volja i dosljednost u izbjegavanju sekuritizacije i politizacije stručnih tema i izazova te suradnja u cilju što kvalitetnijeg rješavanja krize na opću dobrobit. No rješavanje krize je krenulo u drugom smjeru. Covid-19 kriza uzrokovala je veliki povratak država u samo središte međunarodne politike, pa su one, nakon više desetljeća, ponovno postale jedini značajni subjekti bilateralnih i multilateralnih međunarodnih odnosa i komunikacija u ovom anarhičnom svijetu. Subjekti koje se pita i koji odlučuju. Države su trenutno u fazi preusmjeravanja svog primarnog fokusa na pitanja nacionalnih interesa i potreba, te je njihova pretežna pažnja i aktivnosti usmjerena na zbivanja unutar državnih granica, dok sferu međunarodnih odnosa promatraju kroz praćenje pandemije virusa. Za to vrijeme, snaga, moć i utjecaj međunarodnih organizacija slabi i svedena je tek na pružanje preporuka i pokušaje koordiniranja, ili, u slučaju Europske unije, na traženje područja gdje bi uložila milijarde eura u cilju ublažavanja trenutnog kriznog stanja. Vraćamo se tradicionalnim obrascima međunarodnih odnosa i modelima nacionalne sigurnosti.

Međunarodne odnose i postupanje subjekata međunarodnih odnosa unutar političkih znanosti objašnjavamo posredstvom različitih teorija, svjesni toga da nijedna teorija ne može objasniti sve činjenice i procese. No teorije su nam bitne, jer kao je rekao Samuel P. Huntington, „očigledno, stvarni svijet čine spojevi iracionalnosti i nekonzistentnosti.” Gdje „razumijevanje iziskuje teoriju; teorija iziskuje apstrakciju, a apstrakcija iziskuje pojednostavljenja i uređenje stvarnosti.“ Da bismo mogli konstruktivno razmišljati o stvarnom svijetu, potrebne su nam „čiste logičke kategorije“ i primorani smo „generalizirati fenomene koji nikad ne djeluju prema zakonima ljudskog razuma.”

U takvom svijetu i postavljenim stvarima, od svih teorija međunarodnih odnosa za tumačenje trenutnog stanja najprimjereniji je realizam jer je u njegovu središtu upravo inzistiranje na važnosti i utjecaju država. Realizam se usredotočuje na objašnjavanje postupanja država više nego bilo koja druga teorija i svoje uporište traži/ima u političkoj praksi. U realizmu primarni diskurs država je sigurnost, kako ju postići i zadržati. Upravo kroz Covid-19 krizu države nastoje zadržati postojeće razine zdravstvene, gospodarske, financijske i ljudske razine sigurnosti, a i oni koji upravljaju državama smatraju kako će se ovo moći postići upravo djelovanjem države. Zašto je to tako? Za klasične realiste poput Hansa Morgenthaua odgovor se nalazi u ljudskoj prirodi, za ofenzivne realiste poput Johna J. Mearsheimera velike sile predstavljaju glavne aktere međunarodne politike i države nikad ne mogu biti sigurne u postupanje drugih država, dok defenzivni realisti poput Kennetha N. Waltza objašnjenje vide u postupanju država unutar strukture i dinamike međunarodnog sustava država.

Možda je upravo pristup defenzivnog realizma najprimjereniji ovom trenutku. Fokus defenzivnog realizma je usmjeren na preživljavanje država koje to traže kroz povećanje vlastite sigurnosti. Tome pristupu je inherentan status quo, obrambeni stav država i njihovo nastojanje u provedbi umjerenih strategija i politika na putu do ciljanog stanja sigurnosti. Trenutno upravo imamo takvo globalno stanje među državama, gdje su one velikom većinom sve druge interese i ciljeve postavile kao prioritete niže razine, a posvećene su prvenstveno same sebi i svojoj sigurnosti, nastoje same na najbolje moguće načine nositi se s Covid-19 krizom i nisu previše usmjerene na druge države i aktivnosti u međunarodnim odnosima. Države tako postupaju i iz straha i nužde: straha kako bi veća suradnja s drugim državama povećala a ne smanjila rizike za vlastitu sigurnost, nužde jer kada je vlastita sigurnost u pitanju države se najviše pouzdaju same u svoje kapacitete i sposobnosti. Je li to najbolji put? Defenzivni realizam dopušta mogućnost da države uslijed kriza djeluju neracionalno.

Postavlja se pitanje: je li državno-centričan način postupanja primjereno rješenje za interdisciplinarne krize s izrazitim prekograničnim uzrocima i posljedicama? Prisjetimo se zadnje velike krize na našim prostorima. Tijekom velike izbjegličko-migrantske krize 2015. godine u Europi, države su bile primarni donositelji odluka o postupanju u krizi. Zajednički u okviru djelovanja Europske unije sklopljen je sporazum s Turskom koji nije riješio, već samo prolongirao krizu. Za privremeno zaustavljanje krize ključna je bila odluka Njemačke kako više neće primati izbjeglice i migrante, nakon čega su države ili dogovorom, ili samostalno počele zatvarati svoje granice. Uz to, članice Višegradske skupine zatvorile su se tijekom krize i odbile sudjelovati u traženju zajedničkog odgovora na razini Unije. Jesu li Europska unija skupno i države članice pojedinačno – tijekom i nakon krize – nešto naučile i promijenile po pitanju bavljenja uzrocima migracija prema onim prostorima iz kojih potječe najveći broj izbjeglica i migranata, kao i prema subjektima i faktorima koji uzrokuju masovne migracije?

Teško je reći, no generalan stav je da ponešto jesu, no svakako ne i dovoljno. U ovom kontekstu Unija se izolirala od vanjskih migracija, kao što su se i sve države članice pojedinačno zatvorile u svoje granice. Nakon toga, kod svakog malo većeg migracijskog pritiska države su ostavljene da se same bave tim pitanjima (slučaj Italije, potom primjer tisuća migranata koji su zapeli u zemljama jugoistočne Europe). Vidimo nepostojanje sveobuhvatne europske politike prema ovom pitanju, kao i nedostatak zajedničkog odgovora. Uglavnom su države prepuštene da se same nose s ovim problemom. Ovdje kroz defenzivni realizam vidimo da se države tražeći sigurnost ponašaju neracionalno te se zatvaraju unutar svojih granica, no takav pristup dugoročno nije održiv kod složenih kriza koje imaju prekogranične utjecaje.

***

 

Drugi dio analize odnosi se na neka od ključnih pitanja upravljanja Covid-19 krizom. U prvom dijelu smo ustvrdili kako države preuzimaju ključnu ulogu tijekom kriza birajući strategije i taktike postupanja. To vrijedi i za trenutnu krizu, gdje smo fokusirani na njezin zdravstveno-sigurnosni dio, koji uzrokuje kaskadnim efektima dodatne krize u drugim sektorima. Kako nema univerzalne i najbolje strategije u suočavanju s koronavirusom, svaka država je odabrala načine postupanja prema vlastitim sposobnostima i mogućnostima. Za ovu raspravu važno je fokusirati se na Hrvatsku i sadašnje stanje analizirati kroz sljedeće parametre: trenutnu količinu znanja o koronavirusu, neizvjesnost, dužinu trajanja krize i mjere koje se poduzimaju.

Količina znanja o koronavirusu uvjetuje postupanje svake države u ovoj krizi. Kriza nam je donijela i neke korisne promjene, kako je izvrsno zapazio Jurica Pavičić „…virus je, naime, pridonio restauraciji autoriteta znanja. Portalima, novinama i TV-om najednom dominiraju profesori i doktori“, što je svakako ugodna promjena. U situaciji kada još uvijek globalno ne znamo sve potrebno o koronavirusu svatko od nas mora se opredijeliti kome će vjerovati i čije ideje slijediti. U prošloj analizi (objavljenoj na ovom portalu 31. ožujka 2020.) apostrofirali smo ključne izvore koje je potrebno pratiti u Hrvatskoj. Njima treba pridodati naše vrhunske znanstvenike koji rade u inozemstvu, a među njima se posebno ističu Ivan Đikić i Igor Rudan. Svaka njihova izjava i pisani tekst predstavlja izuzetno korisnu ekspertizu trenutne spoznaje i analize o zdravstveno-sigurnosnim izazovima s kojima se susrećemo. Djeluju vrlo stručno i realno, razmišljaju široko i dugoročno te umiruju javnost. Njih dvojica svojim trudom i znanjem pomažu našim odgovornim osobama koje upravljaju Covid-19 krizom u Hrvatskoj i to je vrlo važna spoznaja. Količina znanja kojom hrvatska struka u zemlji (Beroš, Markotić, Grba-Bujević, Capak) i inozemstvu raspolaže dovoljna je za uspješno upravljanje i završetak ove krize.

U pogledu neizvjesnosti imamo nekoliko razina, a sve su međusobno povezane. Prva razina odnosi se na zdravstvenu sliku i mogućnost projekcije širenja virusa. Đikić smatra, kako je koronavirus „po epidemiološkoj slici blaža forma bolesti koja se pojavljuje, ali je opasna jer se širi kod ljudi koji nemaju nikakvih simptoma. Ta neizvjesnost, širenje oko nas, stvara taj virus opasnim.“ Isto tako, sve podatke koji se prikupljaju u realnom vremenu treba uzimati s određenom dozom opreza, ponekad mogu biti nepotpuni te čak i krivi, no u kriznim uvjetima prisiljeni ste raditi s onim čime trenutno raspolažete. To nas dovodi do druge razine neizvjesnosti, a to je pritisak na donositelje odluka unutar Kriznog stožera Ministarstva zdravstva i Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske – koji se nalaze u vrlo nezavidnim okolnostima – gdje moraju svakodnevno odlučivati i donositi zdravstveno-sigurnosne mjere koje imaju dalekosežne posljedice. To svakako stvara pritisak na navedene osobe.

To nas dovodi do treće razine neizvjesnosti, koja se akumulira na najvišoj političkoj razini – pri Vladi Republike Hrvatske, koja mora uvažiti prethodne dvije razine neizvjesnosti i donositi strateške političke odluke koje se tiču svih ugroženih sektora i cjelokupne zemlje. Na ovoj razini je i najveća odgovornost i politička težina krize. Ovoga svi trebamo biti svjesni i svatko iz svoje perspektive treba pokušati biti konstruktivan i dati svoj doprinos u rješavanju krize.

Dužinu trajanja krize nitko ne može s većom sigurnošću predvidjeti. Najoptimističniji smatraju kako će za mjesec do dva kriza biti okončana i kako ćemo se vratiti u redovno stanje. Njemački znanstvenici očekuju okončanje pandemije u Njemačkoj u kolovozu ili rujnu ove godine. Britanci pak smatraju da bi kriza kod njih mogla trajati sve do proljeća 2021. godine. Što se Hrvatske tiče Rudan i Đikić su vrlo optimistični, ali uvijek pozivaju na oprez. Rudan ističe kako „ulazimo u ključnih mjesec dana borbe s koronavirusom za Hrvatsku, te je sada potrebna odgovornost i ozbiljnost svakog od nas. Protiv epidemija se možemo boriti samo zajednički.“ Dok Đikić smatra kako se sa „sigurnošću može reći da virus neće nestati u sljedeća dva mjeseca te da se može očekivati da će pasti intenzitet, ali da virus u potpunosti neće nestati.“ Znači, ne možemo očekivati brz završetak krize, pogotovo znajući da Hrvatska u ovom trenutku još nije došla do vrhunca pandemije i trenutno se nalazimo u najkritičnijem periodu upravljanja krizom. Sada bilo koja subjektivna ili objektivna greška, propust, veća nepoštivanja uvedenih mjera mogu biti vrlo štetne za sav dosadašnji trud i nastavak upravljanja krizom. Zato svi trebamo više nego ikad prije iskazati solidarnost i strpljenje kako bi učinkovito upravljanje krizom bilo ostvarivo.

Mjere koje se poduzimaju u ovoj krizi ovise prvenstveno o razvoju situacije, svakodnevnim analizama, procjenama i odlukama naših zdravstvenih stručnjaka. Ostali u ovoj zdravstveno-sigurnosnoj situaciji osiguravaju provedbu tih mjera. U provedbu mjera uključene su sve relevantne službe kojima u zemlji raspolažemo, svi naši kapaciteti su u potrebnoj razini uključeni u rješavanje krize. Prema nedavnom istraživanju Dnevnika Nove TV velika većina naših građana smatra kako Vlada i nadležne službe poduzimaju odgovarajuće mjere u dijelu zdravstveno-sigurnosnog spektra krize. Isto tako, većina ispitanika smatra kako Hrvatska bolje upravlja Covid-19 krizom od prosjeka Europe. Dok zabrinjavaju podaci kako, iako se radi o malim postocima, pojedini ispitanici nisu upoznati s mjerama koje se provode i kojih bi se trebali pridržavati, pojedini ispitanici izjavljuju da se uopće ne pridržavaju uputa. Upravo u ovoj kategoriji nedovoljno osviještenih građana leži opasnost za naše cjelokupne aktivnosti umanjivanja krize i njezinog što bržeg rješavanja. Dodatno, potrebno je istaknuti kako Hrvatska pristupa krizi na način da izbjegne najgori mogući scenarij, zato prema nekim istraživanja poput Sveučilišta Oxford ispada da provodi najrestriktivnije mjere na svijetu u suzbijanju koronavirusa u odnosu na broj zaraženih.

***

 

Na početku trećeg dijela, koji se odnosi na preporuke za svijet nakon krize i kako oblikovati novu realnost, potrebno je istaknuti kako je ključ postupanja u odabiru prioriteta kojim ćemo se baviti. Na plastičnom primjeru informiranja o krizi vidimo dobar obrazac – dnevno tražimo pouzdane, realne i informacije iz kvalitetnih izvora. Jedan od prioriteta za budućnost treba doći i iz brojnih statistika, a pozivajući se na nekoliko vjerodostojnih portala koji prate, uspoređuju i objavljuju podatke u realnom vremenu o najčešćim uzrocima smrtnosti globalno. Prema njima, promatrajući od početka ove godine do kraja ožujka, smrtnost od koronavirusa je do sada relativno niska. U istom vremenskom periodu, od sezonske gripe umrlo je pet puta više ljudi, od malarije jedanaest puta, od HIV-a osamnaest puta više, od posljedica pušenja 55 puta više, te porazno za cijeli svijet od gladi je umrlo 113 puta više ljudi. Ovo je samo primjer kako je zbog koronavirusa – koji jest opasan no ne i izrazito smrtonosan – stao cijeli svijet, a zbog drugih „pandemija“ koje se stalno dešavaju poduzimamo jako malo i nedovoljno. Zato smatramo kako je ovo pitanje (koronavirus) prenaglo iz zdravstvenog područja, posredstvom sekuritizacije, postalo prvoklasno političko-sigurnosno pitanje. Brzina i razmjeri su zabrinjavajući, pogotovo kad pogledamo nama susjedne države Srbiju i Mađarsku. I dodatno, otvara se pitanje mjesta i uloge oružanih snaga u zdravstvenoj krizi.

Sljedeće što je važno je sveukupni javni prostor dostupnih informacija, javnog informiranja i teme kojima se bavimo kao društvo. Na primjeru Hrvatske vidimo da je naš informacijski prostor poprilično predvidiv i jednoobrazan. U zadnjih mjesec i više dana na svim medijskim servisima udarna tema je samo koronavirus i Covid-19 kriza (uz posljedice potresa u Zagrebu), kao da ne postoje nikakve druge značajne vijesti, aktivnosti i događaji koji bi nas trebali interesirati. Netom prije toga, danima smo svi, htjeli to ili ne, uglavnom mogli pratiti samo priču o masonima u hrvatskom društvu i među elitom. Prije toga, tjednima je bila vrlo aktualna priča i izvještavanje o migracijama i da li će se ponovno desiti migracijska kriza poput one 2015. godine, itd. No Covid-19 krizom sve teme koje su relevantne (poput pitanja migracija) i nerelevantne (masoni) nestaju iz informacijskog prostora i kao da više nisu aktuelne. Informiranje naših građana je područje i velik prostor koji trebamo bitno unaprijediti kako bismo iz ove krize izašli kao bolje društvo.

Covid-19 kriza je u mnogim državama, tako i Hrvatskoj donijela prodrmavanje brojnih sustava, što je vrlo korisno. Kriza će u budućnosti biti sve više, to je neminovnost, a mi svi imamo sustave i institucije pretežno građene za vremena iza nas. Tako da je sadašnja kriza dobar test sposobnosti za razne sustave, njihove procese i procedure te da se vidi što je važno kad nam se dešavaju ovakve situacije. Dodatno je važno naglasiti kako kriza pokazuje kako mnoge stvari nisu bitne, te da upotrebom tehnologije možemo rješavati stvari brže, učinkovitije i nadasve isplativije. Isto tako, kriza je izvrstan pokazatelj u koja područja trebamo ulagati, o čemu zbilja ovisimo, a koja područja nisu prioritet našeg društva.

Kriza nam je uvelike potvrdila ono što smo i prije znali, ali je bolje osvijetlila niz nedostataka. Jedan od njih je i to kako su naša skupna sigurnosna osviještenost i sigurnosna kultura u Hrvatskoj na niskim granama. Osviještenost o tome predstavlja i šansu da kroz formalne i neformalne vidove edukacija, osposobljavanja i školovanja izgradimo sigurnosno otpornije zajednice i pojedince. Podizanje svijesti o rizicima s kojima živimo i s kojima se suočavamo, rad na prevenciji i pripravnosti, politike smanjenja rizika od kriza i katastrofa trebaju postati nacionalne aktivnosti i stvarni prioriteti. Samo znanjem, prevencijom i kroz izgradnju ciljanih sposobnosti moći ćemo se uspješno suočavati s novim krizama koje će se sve učestalije pojavljivati.

Zadnje, a jednako važno, odnosi se na „učenje“ iz ove krize. Do sada nismo bili uspješni u tome. Posljednje dvije velike krize s kojima smo se nacionalno suočili – velika poplava u istočnoj Slavoniji 2014. godine (koja je proglašena katastrofom) i izbjegličko-migrantska kriza 2015. godine – obje su u fazi reakcije odrađene vrlo kvalitetno (rasprava o prevenciji i pripravnosti zahtjeva novu analizu koja prelazi okvire ovog istraživanja) no izostala je sveobuhvatna međuresorna raščlamba i analiza. U ovoj krizi ne smijemo to ponoviti. Proces je vrlo jednostavan i ima tri ključna koraka: zapažanja, identificirane lekcije i naučene lekcije. Zapažanja radimo svi, svaki dan.

I ova analiza je zapažanje o trenutnom stanju stvari. Sada je potrebno odrediti tijelo na državnoj razini koje će prikupljati sva zapažanja – najbolje je da to bude tijelo blizu središta upravljanja Covid-19 krizom, koje ima uvid u sve procese i aktivnosti, ali da nije izravno uključeno u njih kako bi zadržalo potrebnu objektivnost. To tijelo treba prikupljati zapažanja iz većeg broja izvora. Nakon prikupljanja zapažanja, radi se njihova procjena, vrednuje se kvaliteta, objektivnost i realnost zapažanja, radi se selekcija i izdvajaju se zapažanja koja je potrebno implementirati u promjenu procedura, postupanja i načina rada. Tada ta zapažanja postaju identificirane lekcije, jer ih je ovlašteno tijelo prihvatilo kao vrijedne prijedloge iz kojih radimo plan poboljšanja. Uz izradu plana, potrebno je izraditi i akcijski plan nositelja svake aktivnosti (i to imenom i prezimenom odgovornih osoba ispred svake institucije, jer ako odredimo da će promjene implementirati institucija to se iz naše političke prakse pokazalo skoro pa utopija) te odrediti rokove i mehanizme kontrole. U konačnosti kad zapažanja, oblikovana kroz identificirane lekcije budu implementirana u praksi – novi ili izmijenjeni i dopunjeni zakoni, bolji sustav javne nabave, kvalitetnija oprema, više znanja – tada govorimo o naučenim lekcijama.

Zaključno, kakav svijet očekivati nakon Covid-19 krize – isti, bolji, lošiji? Temeljem uvodno postavljenog cilja, diskursa istraživanja i glavne teze svijet će nakon Covid-19 krize predstavljati ogledalo trenutnog postupanja u krizi. Prvo, promatrano kroz teoriju realizma države će se nastaviti ponašati prvenstveno vodeći se vlastitim nacionalnim interesima. Trenutno nisu vidljive naznake da države žele ovu globalnu krizu pokušati riješiti zajednički na globalnoj razini već se prostorno, provedbeno i intelektualno zatvaraju u svoje granice. Drugo, ključni elementi upravljanja krizom su nacionalno postavljeni što će dovesti do toga da će neke zemlje (ovisno o nizu faktora) prije, a neke kasnije izaći iz krize (neke će proći s manjim, neke s značajnim štetnim posljedicama). Stoga, nakon krize očekujemo višu razinu nejednakosti nego prije nje. Treće, svaka kriza je i prilika – njezin ishod će odrediti i kakvi ćemo iz nje izaći, a to ovisi i o procesu učenja tijekom krize. I upravo sada, ne nakon krize, ovisi kako ćemo odrediti prioritete te ih već sada početi usmjeravati. Sumirajući sve tri perspektive, možemo očekivati da će svijet nakon krize djelovati i izgledati poprilično slično kao i prije nje, dok put nas kao države, društva i pojedinaca ovisi o koracima i prioritetima koje sami biramo i trenutno se nosimo s njima u ovoj krizi.

 

Robert Mikac je docent iz područja sigurnosnih studija na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.