Koja pitanja otvara koronakriza?

Piše: KARLO JURAK

 

U ovim trenucima, u kojima se nosimo s jednom od najvećih kriza zadnjih desetljeća, koju je nemoguće svesti samo na njenu zdravstveno-epidemiološku dimenziju, vrijeme je da naglasimo pojave i potencijalne lekcije koje bismo mogli iz nje naučiti. Također, to je vrijeme i da postavimo neka legitimna pitanja koja su možda u ovom trenutku nepopularna, ali su nužna.

 

Nekoliko je stvari kojima nas trenutna pandemija koronavirusa može naučiti, a odnose se na međusobnu povezanost ljudi, jalovost izvjesnih popularnih i široko korištenih političkih kategorizacija te na poimanje rada, radnog odnosa i radnog vremena.

Prvo, ova nas pandemija na bolan način može naučiti kako se ljudi na svijetu međusobno malo razlikuju. U ovakvim izvanrednim situacijama i graničnim stanjima pokazuje se da nedaće ne pitaju za nacionalne, kulturalne, socioekonomske i vrijednosno-ideološke razlike. To je, bez daljnjega, ojačalo stupanj solidarnosti među ljudima, a ujedno na trenutak amortiziralo, ublažilo određene sukobe u društvu i smanjilo tenzije u njemu. Vidljivo je to i u našem društvu, koje je već dugo opterećeno historijskim i vrijednosnim napetostima. Možda prvi put uopće pozivi na jedinstvo ne izgledaju više samo kao floskula i ideološka figura kojom neki žele svoju istinu nametnuti svima. Naravno, stvaraju se i neke nove napetosti i podjele, primjerice između sebičnijih i manje sebičnih (o čemu svjedočimo ponekad u trgovinama, kad neki ne razmišljaju o drugima nego samo o sebi), ali zasad izgleda da se ljudi ipak ne ponašaju kao da su se našli u prirodnom stanju „rata svih protiv svih“. Nadajmo se da će tako i ostati.

Drugo, a s time povezano, odnosi se na često forsiranu političku podjelu (naročito u kontekstu Europske unije) na tzv. „globaliste“ i tzv. „suvereniste“. Ta se politička kategorizacija u ovom slučaja pokazala i eksplanatorno i praktički vrlo upitnom, a možda i neodrživom. Ta dva pristupa (nipošto ideologije, prije tehnike vladanja/upravljanja nacionalnim i nadnacionalnim procesima) ne moraju se isključivati, a ovdje se pogotovo ne isključuju – pandemija je svjetski (dakle, globalan) problem i skoro da nema društva koje je lišeno većih ili manjih posljedica koje je proizvela. Dakle, i rješenja moraju biti zajednička, globalna. S druge strane, države moraju poduzimati određene „suverenističke“ mjere, poput npr. zatvaranja granica i uvođenja izvanrednog stanja, kako bi spriječile širenje virusa ili ga ograničile do njegova iscrpljenja. I jedno i drugo politički su načini upravljanja ovom krizom. Kad je ona postala globalna, i „globalistički“ i „suverenistički“ pristup pokazali su se potrebnima i korisnima, pa ih je potrebno kombinirati. Jedno, dakle, ne isključuje drugo: potreba za suradnjom kako bi se pronašla globalna rješenja ne isključuje povremeno zatvaranje granica kad je to nužno potrebno kako bi se postigao zajednički cilj.

Treće, pokazalo se da zaostajemo u poimanju rada, radnog odnosa i radnog vremena. Mnogo se posla već i dosad moglo odraditi od kuće, s fleksibilnijim radnim vremenom i većom, odnosno učinkovitijom, upotrebom postojeće tehnologije. Nije trebalo čekati krizu ovakvih razmjera da se počne eksperimentirati s time, naročito kada su u pitanju neka zanimanja (pri čemu više mislim na rad manjih i srednjih firmi, ne toliko na škole i fakultete). Sada se mnogi moraju ad hoc prilagođavati i vježbati, a mogli smo se bolje pripremiti da nismo robovali famoznom „mjestu, vremenu i načinu“, odnosno: ideji da postoji određeno mjesto gdje se radi, određeno „radno vrijeme“, striktno određena pauza i sl. To je zastarjelo shvaćanje posla koje ne odgovara trenutnom stupnju razvoja tehnologije i proizlazećim oblicima rada. Šteta je što nas jedna ovakva nedaća tome mora naučiti, umjesto da smo to i ranije prihvatili.

 

Ipak, otvaraju se i neka pitanja koja, bez obzira na njihovu moguću trenutnu nepopularnost, treba postaviti jer je već sada potrebno razmišljati o svim posljedicama ove krize – socioekonomskim, političkim, ali i drugim javnozdravstvenim. Ta pitanja isto su pouke koje možemo naučiti iz ove krize.

Prvo, je li moguće u „ili-ili“ formi postaviti pitanje je li nam u ovom trenutku veći prioritet spriječiti obolijevanje znatnijeg dijela stanovništva ili primarno sprječavat nekei socijalne posljedice koje ćemo snositi zbog pandemije i pratećih mjera? Otkazi su već krenuli, u vrlo različitim branšama i na različitim radnim mjestima. Možemo li samo zamisliti kamo to vodi za još minimalno mjesec dana i to s rigoroznijim mjerama? Izvjesno je da je turistička sezona propala, a Hrvatska je zemlja koja, nažalost, živi u dobroj mjeri od turizma, jer je mnoge privredne grane sustavno zanemarivala. Hoće li socijalne posljedice pandemije i pridruženih mjera biti gore od same pandemije? K tome, hoće li mjere za te socijalne posljedice biti gore i od ovih mjera za suzbijanje pandemije? Tko će izvući deblji kraj? Po svoj prilici, trenutno nismo u situaciji da razmišljamo „ili-ili“, ali vrijedi se i to zapitati.

Drugo, djelomično s time povezano: kako to da, unatoč izvanrednosti same situacije, ne propitujemo nužnu djelomičnu suspenziju ljudskih prava i sloboda? Možemo li se zamisliti još u nekoj situaciji kada to nećemo propitivati ni za sebe ni za druge? Gdje valja povući granicu kada su u pitanju mjere i suspenzije određenih prava? U neposrednom susjedstvu imamo ružne primjere – Janšine Slovenije koja je iskoristila ovlasti kriznog stožera za nadziranje nepodobnih novinara te Vučićeve Srbije koja je uvela policijski sat i izvela vojsku na ulice. S druge strane, ako se pokažemo toliko neodgovornima i nediscipliniranima, jesmo li zaslužili bolje od krajnje autoritarnih mjera? Pitanje je, naravno, koliko su te mjere doista usmjerene na suzbijanje ovog virusa, a koliko na discipliniranje stanovništva u političke svrhe i ovladavanje svakom sferom života građana. Možemo li već sada toga biti svjesni da kasnije ne bismo prekasno postavljali ta pitanja? I možemo li kao odgovorni pojedinci izbjeći stanje u kojem bi vlast morala nad nama trenirati strogoću?

Treće, a što ostaje javnozdravstveni problem – koliko će ova situacija rigoroznih mjera protiv koronavirusa pogoršati druge bolesti u kroničnih bolesnika, pa čak i u onih (relativno) zdravih? Poput kardiovaskularnih i psihičkih, prije svega. Kolika će od toga biti šteta po ljudske živote? Je li to opet „ili-ili“ pitanje?

Ne impliciram odgovore, ali moramo se (i) to zapitati.

 

Tek postavljajući ta pitanja dolazimo do pogleda na dvije međusobno suprotstavljene tendencije u ovoj borbi – jedna se odnosi na to da zbog same pandemije treba pristupati situaciji izuzetno ozbiljno, što uključuje i izvanredne mjere; druga se pak odnosi na to da u tim situacijama, kao i u svim drugima koje podrazumijevaju izvanredno stanje, dolazi do određene suspenzije ljudskih i građanskih prava, kao što je npr. sloboda kretanja i javno okupljanje. Postavlja se pitanje: gdje je granica i kako balansirati među tim suprotstavljenim tendencijama? Jer, koliko god da je Kina postupila u jednom trenutku vrlo ozbiljno i odgovorno, ne treba smetnuti s uma da u autoritarnijim sustavima ovakve situacije  koriste kao krinka i za buduće ograničavanje prava i sloboda. Vrlo lako možemo zamisliti situaciju u brojnim zemljama da se izvanredno stanje primijeni i za anesteziranje antivladinih prosvjeda, i to ne samo u očigledno autoritarnim režimima, već i u zemljama s razvijenom liberalnom demokracijom kao što je npr. Francuska. S obzirom na to da ćemo se suočiti s recesijom i potencijalnom socijalnom kataklizmom, takav scenarij čak je vrlo vjerojatan.

U vezi s time može se reći da je situacija u Italiji s koronavirusom dijelom i posljedica višegodišnjeg nestabilnog političkog sustava u toj zemlji, koji se teško nosi s krizama općenito, a ne samo s ovom konkretno. To pogoduje i tome da se ljudi tada počnu ponašati krajnje iracionalno pa i nasilje može eskalirati do razine kada se više ne može ni kontrolirati i kada može imati ozbiljne posljedice (bilo je npr. nekoliko ksenofobnih ispada prema Kinezima). To iracionalno ponašanje i kolektivnu histeriju koji se s izvanrednim stanjem međusobno uvjetuju treba obuzdavati. Može li se to u uvjetima u kojima imamo s jedne strane neodgovorne političare koji su ili nonšalantni (kao Trump donedavno) ili koriste izvanrednu situaciju za obračun s narodom; neodgovorne medije koji ili negiraju razmjere opasnosti koronavirusa (svodeći ih npr. na teoriju zavjere) ili potiču kolektivnu histeriju? No, ne treba zaboraviti i da ima i onih političara koji su spremni napraviti potreban balans – kontrolirati širenje koronavirusa, ali svojim autoritetom ne dopustiti paniku ni zloupotrebe koje proizlaze iz moći koje su dobili u izvanrednom stanju; medije koji u tome pomažu a ne odmažu, i znanstvenu zajednicu koja također svojim autoritetom može reći o čemu se zapravo radi i dati savjete u političkom području. U tom smislu valja pohvaliti istupe naših vrhunskih znanstvenika Igora Rudana i Ivana Đikića koji se svako malo u javnosti jave sa svojim komentarima, pri čemu valja napomenuti da je Rudan vrlo dobro detektirao dva krajnje suprotna pristupa ovom problemu, ali ih je vrlo pogrešno imenovao (kao „ekstremno lijevi“ i „neoliberalni“, što su netočne političke etikete/oznake).

Mi trenutno ne možemo biti nezadovoljni politikama koje provodi naša Vlada, ovlaštena državna tijela za upravljanje krizom te, iznad svega, sve medicinsko, civilno i policijsko osoblje koje svojim predanim radom pomaže u obuzdavanju ove krize. U slučaju da vrijeme pokaže da je zaista odrađen, u granicama mogućeg, dobar posao, odat ćemo zasluženo priznanje državi, kriznim tijelima, struci i osoblju na terenu. Malo tko će, međutim, to nazvati domoljubljem, iako u njihovom predanom i odgovornom radu ima više domoljublja nego u svim nacionalnim insignijama i ispraznim ritualima zajedno. A možda ćemo konačno i s pravom moći osjećati nacionalni ponos koji opet nitko neće prepoznati kao stvarni nacionalni ponos. Ipak, nisu to nogometaši. I shvatiti s time povezanu važnost javnog zdravstva i njegove infrastrukture. Napokon, možda ćemo shvatiti i da bi bilo daleko bolje da se ulagalo u bolnice, opremu i medicinska (znanstvena) istraživanja nego u sportske dvorane (primjer Arene u Zagrebu). Upravo su ovakve situacije testovi na kojima država može dobiti ili ne dobiti prolaznu ocjenu, odnosno pokazati da upravlja situacijom, a ne da stvari prepušta slučaju.

Imajući u vidu politike susjednih zemalja (Srbije i Slovenije) gdje već vidimo neke elemente  zloupotrebe i uzurpacije političke moći, možemo možda bolje razumjeti i važnost podjele moći unutar izvršne vlasti – na Vladu, odnosno premijera, i predsjednika Republike. Ta je „kohabitacija“, toliko ismijavana i prezrena u javnom diskursu, osigurač od toga da jedna poluga vlasti previše ne prevagne. Tako bi se moglo pokazati i u ovom, po mnogočemu specifičnom, izvanrednom, stanju. Možemo se samo zapitati: bi li bilo isto da vlast nije podijeljena između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, nego da su i premijer i predsjednik iz iste stranke – kao što je donedavno bio slučaj.

 

Na kraju: nisam sklon pojednostavljenom suprotstavljanju vrijednosti i ciljeva kao što su sloboda i sigurnost u ovom, pa ni u drugim pitanjima političkog odlučivanja. Na odnos između slobode i sigurnosti treba gledati spinozistički: sloboda i sigurnost nisu suprotstavljeni. Bez slobode (samouzrokovanja i svijesti o uzrocima našega djelovanja) nema sigurnosti (ili mirnoće duše – života po vodstvu razuma), i obrnuto. Biti pod vlašću afekata znači biti neslobodan i nesiguran jer nam nije poznat uzrok naših djelovanja ili imamo nejasne ideje o njima. Biti pak pod vlašću razuma znači biti slobodan i siguran jer smo utoliko više u mogućnosti da budemo sami uzročnici svoga djelovanja ukoliko spoznajemo svijet oko sebe, odnosno imamo jasne ideje o njemu. Za ovu svrhu bitna nam je jasna ideja o važnosti smanjenja socijalnih kontakata i odgovornog ponašanja u cjelini. To nije žrtvovanje slobode ako smo svjesni granice do koje se može i smije ići – naprotiv, to je korištenje razuma koji je preduvjet svake slobode.

Točnije, u ovom se slučaju radi o vrlini razboritosti (grč. ϕρονησιϛ’, lat. prudentia), toliko uzvišenoj u višetisućljetnom filozofskom diskursu, koja se definira kao sposobnost praktičnog umskog djelovanja, a odlikuje se uvidom, slobodom izbora, odmjerenošću postupaka te njihovom primjerenošću konkretnoj situaciji. Drugim riječima, koliko smo spremni u kriznoj situaciji djelovati razborito da pokažemo da smo vrijedni slobode, da smo racionalna bića predodređena za slobodu. Ovo je taj test naše razboritosti na kojemu ne smijemo pasti i dati argumenata onima koji će tu jednom izigranu šansu za slobodu znati iskoristiti u svakoj budućoj prilici na najbrutalniji način.

Dakle, možemo li se mi sa svime time nositi i kako? Imamo li infrastrukturu na svakoj razini za savladavanje ove „koronakrize“ i, još važnije, jesmo li spremni dočekati novu sljedeću ekonomsku krizu? I tko će nju najviše platiti? Ako ona izbije u svom punom opsegu, treba li se čuditi ako vlasti uvedu izvanredno stanje – tada ne zbog koronavirusa, nego zbog građanskih prosvjeda i nemira? Ta se pitanja postavljaju u cijelom svijetu, ne samo u našoj zemlji. Ne smijemo ih ignorirati, nego se spremati za razborit odgovor na takve nove izazove, kako bismo spriječili autoritarna rješenja. Ova je kriza šansa za treniranje te razboritosti, kako bismo pokazali da smo spremni za slobodu. Spremnost za slobodu danas se ogleda – u ostajanju kod kuće.

—————

Karlo Jurak je doktorand na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.