Lenjinistički i staljinistički izvori Tuđmanove politike samoodređenja i odcjepljenja

Izvorni znanstveni članak

Dejan Jović ; Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska

Puni tekst: pdf (369 KB), Hrvatski, Str. 15 – 47

Sažetak
Zašto je Franjo Tuđman, osnivač Hrvatske demokratske zajednice, 1989. sebe opisao kao “hrvatskog čovjeka, marksista, revolucionara i povjesničara”? U ovom članku se tvrdi da je takvo autodefiniranje čovjeka koji će uskoro postati predsjednik međunarodno priznate Republike Hrvatske konzistentno s njegovom intelektualnom biografijom, koja svoje korijene vuče iz lenjinističke i staljinističke interpretacije marksizma. Za Tuđmana najvažniji aspekt lenjinizma jest: pravo naroda na samoodređenje, koje Lenjin definira radikalno drukčije od Wilsona. Staljin ide i korak dalje, proširujući ga na “pravo na odcjepljenje”. Kad se 1989. ponovno uključio u politiku, Tuđman se pozivao upravo na to načelo, i to nasuprot vilsonijanskom, koje je smatrao nedovoljnim za rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja. Strahovao je – baš kao i drugi lideri republika, koji su svi stasali u istom ideološkom kontekstu – od promoviranja vilsonijanskog načela u Jugoslaviji. Tuđmanova zagledanost u stare ideološke koncepte omogućila mu je neobičnu, ali ne i nelogičnu koaliciju s antikomunističkim konzervativcima, budući da su jedni i drugi budućnost projektirali kao “povratak u prošlost”. Članak analizira vezu između Tuđmanove politike i lenjinističko-staljinističkih načela o pravu naroda na samoodređenje i odcjepljenje.

Ključne riječi
samoodređenje; lenjinizam; staljinizam; Franjo Tuđman; separatizam