POSTIZBORNI IGROKAZ I UMIJEĆE MOGUĆEGA

Dragutin Lalović, Portal Novosti

Piše: DRAGUTIN LALOVIĆ

“Da ništa više ne napravi, Most je svoje uradio” (J. Lovrić)

U ponedjeljak 7. prosinca održan je u hotelu “Esplanada”, na inicijativu Mosta nezavisnih lista, pred televizijskim kamerama, jednosatni međustranački sastanak bez presedana u četvrtstoljetnoj povijesti hrvatskog parlamentarizma.

 

“Most nezavisnih lista jedini nastupa posve odgovorno, iskreno, bez kalkulacija i s istinskom željom za dogovorom kako bi se izbjegli novi izbori i opravdalo povjerenje građana. Također, Most će još jednom ponuditi rješenje za izlazak iz ove pat-pozicije u nadi da će obje strane shvatiti da njihovi dosadašnji potezi čine neizmjernu štetu hrvatskim građanima i odgađaju trenutak suočavanja s ključnim promjenama kroz koje Hrvatska mora proći. Most nezavisnih lista ovim putem poziva čelnike koalicija Hrvatska raste i Domoljubna Hrvatska na zajednički sastanak u ponedjeljak 7. prosinca u 12 sati.”

Tako je glasio poziv na sastanak, “svojevrsni ultimatum” čelnicima dviju glavnih izbornih koalicija da pristanu da im pred cjelokupnom javnošću čelnik Mosta otvoreno u lice kaže (ili ponovi, jer je to i ranije dovoljno jasno poručivao) da novu reformsku vladu može podržati samo uz preduvjet da na njezinu čelu bude svim trima stranama prihvatljiva osoba. Čime je implicirao da to ne mogu biti ni Milanović ni Karamarko. Učinio je to samosvjesno, kao da je on sam mandatar nove Vlade. Bio je to efektan finale prve faze postizbornog procesa pregovaranja, u kojoj je rijetko tko vjerovao da Most zna što radi, da govori upravo ono što misli i da može postići što je naumio.

Zašto, po sudu Mosta, mandatar nove zajedničke reformske vlade, na što sam Petrov ne pretendira, može biti samo svima prihvatljiv “nestranački premijer”? Očito zato što je to bio samo pristojan način na koji je čelnik Mosta ustvrdio da ni Milanović ni Karamarko ne mogu jamčiti provedbu reformsku politike.

Svu političku i simboličku važnost toga čina dobro je, premda ipak djelomično, prepoznala naša vodeća politička komentatorica Jelene Lovrić, koja je uz općenito priznanje Mostu na doprinosu depolarizaciji i razvojačenju hrvatskoga političkog procesa, uvjerljivo ustvrdila: “Milanović i Karamarko danas sjede za istim stolom i uspijevaju se podnositi. Da ništa više ne napravi, Most je svoje napravio. Ne moraju formirati zajedničku Vladu, ali strategija uzajamnog sotoniziranja HDZ-a i SDP-a, koja je cijelu naciju držala kao svog taoca, valjda je sasvim definitivno potrošena.” (Jutarnji list, “Magazin”, br. 882, 12.12.2015., “Magazin”, str. 27; istaknuo – D.L.).

Samo djelomično ipak, jer je Most napravio bitno više od “uzajamnog podnošenja”: uspio je zaobilazno iskazati gotovo opći sud naše demokratske javnosti o dvojici najnepopularnijih političara, o njihovoj drugorazrednoj staturi i po najblažim kriterijima demokratske kulture, znanja, marljivosti, organizacione sposobnosti. U proteklom mandatnom razdoblju Milanović se, tako, nedvojbeno iskazao kao najgori premijer u našoj demokratskoj povijesti, a Karamarko svojim sramotnim (ne)djelovanjem u Saboru samo najavio da ni on, avaj, ne bi bio ništa bolji.

Ako nas je Most samo riješio te dvojice osvjedočeno nesposobnih političara, ne mora više ništa učiniti, već je napravio ono što je do jučer izgledalo koliko nužno toliko i nezamislivo.

No daleko od toga da je taj majstorski potez, izraz istinskoga političkog umijeća, izmamio zasluženo medijsko odobravanje, većina je novinskih i televizijskih komentatora reagirala upadljivo razdraženo i žestoko se okomila na čelnika Mosta.

Umjesto da Most shvate sasvim ozbiljno, programski i personalno, kao spoznajni izazov prvog reda, brojni analitičari i političari natječu se u “lupanju po Mostu”, tako da u našim medijima dominira gadljivi diskurs olakog omalovažavanja i bahatog dociranja kojim se mostovci osuđuju kao nesnosni smutljivci i mračni reakcionari (kako se pravom upozorava Jurica Pavićić, vidi: Jutarnji list, “Magazin”, br. 882, 12.12.2015, str. 37).

Zaslužuju da se izdvoje barem dva iz mnoštva priloga “medijskog histeriziranja” (J. Lovrić) o Mostu.

Najprije valja spomenuti komentar Gojka Drljače, pod denuncijantskim naslovom “Vladu nam sastavlja opasna truba – Petrov”. Već sam ton plijeni svojom arogancijom: Božo Petrov je, dakako, “truba”, k tome “tamo neki”, pače i “sumanut”, “golobradi provincijski političarčić sa snoviđenjima uzvišenog proročanskog samoposlanstva”. A tek “argumentacija”, koja se uspijeva dovinuti do potpune zaslijepljenosti, pa se Mostovo zalaganje za veliku trojnu koaliciju i nestranačkog (stručnog) premijera proglašava “spektakularno grozomornim”. Mostovu pregovaračku agendu ovaj komentator raskrinkava kao protudemokratsku ujdurmu u cilju spašavanja Milanovića i Karamarka (sic!), HDZ-a i SDP-a, a kad mu je već tako dobro krenulo, i kao “eksperimentalnu tripartitnu diktaturu kvazieksperata” (sic!!) (vidi Jutarnji list, 10. 12. 2015., str. 31).

Još je ljupkiji komentar glavnog urednika Globusa kojemu je, priznaje, “teško proniknuti što zapravo žele ti ljudi, govore li i pregovaraju li u svoje ime”. Ti su ljudi, pogađate, “tajno društvo (sic!) koje, evo, već puni mjesec, provodi teror manjine u Hrvatskoj“, opasna družba koja “želi na silu dokinuti parlamentarnu demokraciju” (sic!!). Podozriv je spram te “skupine neodlučnih gnjavatora”, napose spram njihove napadne smirenosti (vidi: Nino Đula, “Izlaz iz terora manjine”, s podnaslovom: “Svaka je vlada, pa i tehnička, bolja od vlade koja bi bila forsirana mostom, tajnim društvom koje provodi teror manjine u Hrvatskoj”, Globus, br. 1305, 11.12.2015., str. 7; istaknuo – D.L.)

Navedeni primjeri, a ima i gorih, svjedoče o žalosnom pomračenju analitičkog uma, kao da je ponašanje Mosta toliko iracionalno da izmiče svakom razumijevanju i toliko opasno da mora biti jednoznačno osuđeno i odbačeno.

Kako se može tako pisati i misliti? Zašto se pojavljivanje novoga, pobjedničkog lica iz malega mista dočekuje s tako malo simpatije i razumijevanja? Zašto se sumnja u njegove intencije, opanjkava njegova osobnost, omalovažava njegov spektakularni izborni rezultat i tako krajnje olako previđa smisao njegovih postizbornih poteza? S nebeskih metropolskih visina lider se Mosta proglašava provincijalnim diletantom, licemjerenim vlasthlepcem u nepodnosivoj moralističkoj pozi mesijanskog poslanja, a zapravo klerikalcem, pod skutom Katoličke crkve u Hrvata (ne ide to bez neke urote). A Most u cjelini raskrinkava se kao raznorodna družba gnjavatora koja cijelu Hrvatsku kinji svojim nebulozama i političkim ekstravagancijama.

 

Veto power Mosta nezavisnih lista i njegovo umijeće mogućega

Budući da ne želim i ne mogu vjerovati da tako pišu naprosto egzekutori zaduženi za javne likvidacije nepoćudnih, želio bih barem posve skraćeno pokazati kako se može racionalno obrazložiti politički smisao Mostovih postizbornih kombinacija i poteza.

Ovi parlamentarni izbori bilo su do krajnosti personalizirani. Dva su lika posve dominirala scenom: Milanović i Karamarko. Krajnost takve personalizacije efektno je tijekom izborne kampanje iskazao čelnik koalicije “Hrvatska raste” riječima “glas za HDZ, glas je – za Karamarka!” Ta se dosjetka može s istim pravom primijeniti i na njega samoga te reći da je “glas za SDP, glas – za Milanovića!” Obično se naglašava da su nam njih dvojica u toku izborne kampanje zagadili javni prostor svojim međusobnim optužbama i prijetnjama, ali se znatno manje naglašava da su nas, hrvatske građane, gurnuli u teško beznađe pred izborom bez izbora. Most se postavio kao mogući izlaz iz toga beznađa, u duhu slogana “glas za Most, glas je – protiv Milanovića i Karamarka”. Još preciznije, “protiv Milanović-Karamarka”, jer HDZ i SDP samo su prividno dvije stranke, a zapravo su frakcije iste interesne skupine koja godinama upropaštava hrvatsko društvo i državu. “Naš je cilj”, govorio je uoči izbora Božo Petrov (u intervjuu Darku Hudelistu, 16.10.2015), “da na ovim izborima budemo ‘jezičak na vagi’. Zamislimo situaciju da nijedna od dviju najjačih koalicija neće biti u stanju sama sastaviti Vladu. Što ćemo mi u tom trenutku napraviti? Objavit ćemo, i to na internetu, popis svih stvari, tj. reformi, koje, po našem mišljenju, treba što prije napraviti za pola godine, što za godinu dana, što za dvije godine… Tko se složi s našim prijedlozima, taj od nas dobiva suglasnost. Zapravo, HDZ i SDP za nas jedno te isto, to je jedna te ista interesna grupa, a nas ne zanimaju pozicije i fotelje nego reforme, ponajprije reforma javne uprave, poreznog sustava i pravosuđa“; da bi samosvjesno dometnuo: “Kod nas ništa nije slučajno, a nije isključeno da upravo mi budemo ti na kojima će se, ubrzo, lomiti sastav iduće Vlade” (vidi: Darko Hudelist, “Da, Most vodi prema HDZ-u ili SDP-u”, Globus, br. 1297, 16.10.2015., str. 15-19; istaknuo – D.L.).

Tako se i dogodilo. S obzirom na izjednačenost izbornih rezultata dviju glavnih koalicija, Most je svojim iznimnim izbornim uspjehom stekao veto power da bez njega nijedna od njih ne može konstituirati novu Vladu.

No, premda je Most uspješno predvidio postizbornu situaciju u kojoj će se naći, činilo se da je uoči izbora njegov čelnik povukao kontraproduktivan potez i tako samog sebe gotovo onemogućio u postizbornom procesu pregovaranja s dvjema glavnim koalicijama. Naime, Petrov je u ime Mosta kod javnog bilježnika ovjerio izjavu, za koju se tvrdi da mu je neoprezno suzila manevarski prostor za pregovore, nagodbe i koalicije. Izjava zaslužuje da bude precizno navedena:

“Ako se Most nezavisnih lista jednostrano pridruži nekoj koaliciji ili koalira s nekom strankom koja je upravljala Hrvatskom u posljednjih desetak godina i omogući joj time većinu u Hrvatskom saboru, jamčim da ću podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Mosta nezavisnih lista, te svoj eventualni saborski mandat staviti Mostu na raspolaganju”.

“Zastupnici Mosta neće pojedinačno ulaziti u razgovore niti se jednostrano prikloniti nijednoj koaliciji ili stranci pomažući tako formirati vladu, bez jasnih reformskih uvjeta i rokova koje može postaviti samo Nacionalno vijeće Mosta” (istaknuo – D.L.).

Imamo li to na umu, prvi potez koji je povukao Most nakon izbora izazvao je, i još izaziva, veliku nedoumicu, gotovo indignaciju: Most je ponudio ideju zajedničke tripartitne reformske vlade, a od svojih potencijalnih partnera zatražio da se očituju o njihovu paketu reformi, s rokovima za njihovu provedbu.

Dok se otvaranje pregovora o reformama s dvjema glavnim koalicijama očekivalo, dotle je istodobno ponuđena ideja tzv. velike koalicije Mosta, Hrvatske raste i Domoljubne koalicije bila prvorazredno iznenađenje. Otada se uvijek iznova zdvojno postavlja pitanje kakav smisao može imati Mostov prijedlog za zajedništvo u konstituiranju nove vlasti, kad se on uoči izbora nedvosmisleno izjasnio protiv koaliranja i sa SDP-om i s HDZ-om. Politička grupacija koja se uoči izbora izjašnjavala protiv koalicije bilo s jednome bilo s drugom stranom, poslije izbora se odlučuje suprotno, za koaliciju s obje!

Tim paradoksom započinje hrvatski postizborni igrokaz, u kojemu će, po mnogima, Most iskazati svoju političku naivnost, neiskustvo, diletantizam, nedosljednost. Mostu se jedino, barem na početku, priznavala zasluga za bitnu promjenu političkog ozračja, za otvaranje dijaloga o strukturnim problemima, umjesto jalovoga ideologijskoga rata i bjesomučne uzajamne dijabolizacije.

Kako razumjeti naznačeni paradoks s političkog stajališta logičkih prinuda “potencijala ucjenjivanja” kojima Most (još) raspolaže? Zašto je predložio ideju velike koalicije i zašto na njoj tako uporno inzistira? Zar ne zna da ona ne samo da nije nužna (premda je kriza duboka, ipak nismo ni i u kakvom izvanrednom stanju), nego ni moguća (i za SDP i za HDZ nezamisliva)? A povrh svega, kad bi i bila moguća bilo kakva koalicija SDP-a i HDZ-a, zar time sam Most ne bi postao suvišan u konstituiranju Vlade?

Moglo se doista pomisliti da Most ne zna što radi: ideja je izgledala i nepotrebnom i neostvarivom i suicidalnom. Početni dojam, međutim, vara. Pri podrobnijem se razmišljanju pokazuje da je riječ o mudrom političkom potezu, u duhu slavne studentske šezdesetosmaške teze “budimo realni, zahtijevajmo nemoguće!” kojim se plodno proširuje politički prostor mogućega u realnom kontekstu. Proširuje se tako što se u pregovorima Mosta s partnerima pokazuje da partneri, dakako, uz a limine odbacivanje “nerealne”, “neprirodne” velike trojne koalicije, utoliko zdušnije i gotovo nekritički prihvaćaju paket Mostovih reformskih prijedloga i zamisli. Učinak je veoma efektan: ako se u razmjenama mišljenja postigla takva jednodušnost između trojice partnera u reformskoj politici, zar to ideju zajedničke reformske vlade ne čini plauzibilnom? Pogotovo stoga što se bez dvotrećinske većine reformske mjere i zakoni u Saboru i ne mogu provesti.

Da pojasnim: inzistiranjem na zajedništvu tripartitne velike koalicije u formiranju izvršne vlasti, Most postupno sebe pozicionira ne kao treću političku snagu, koja bi se trebala prikloniti lijevoj ili desnoj koaliciji, nego kao središnju političku snagu koja od svojih partnera zahtijeva da se njoj priključe, točnije njezinoj ideji velike koalicije. Pritom se sam Most, takvom ucjenjivačkom pregovaračkom politikom, izlaže barem dvostrukoj opasnosti.

Prvo, da lijeva i desna koalicija odbace njegove ucjenjivačke pretenzije i same formiraju Vladu. Opasnost se može činiti fiktivnom, ali zar je teško zamisliti da SDP i HDZ, izmičući iznudi Mosta, mogu pojmiti da sami mogu dogovorno ponuditi mandatara (recimo, premijera i njegova zamjenika, koji bi se na pola mandata rotirali; kao što su, primjerice europski poslanici Andrej Plenković i Tonino Picula, koji su i do sada uspješno surađivali), koji bi na sebe preuzeo realizaciju reformske razvojne politike Hrvatske? Imena ovdje nisu važna, iako ih nisam naveo nasumce, pristojnih i doraslih ljudi ima u objema strankama.

Ideja je ipak nerealna ne prvenstveno stoga što i SDP i HDZ vode dva nedorasla i autoritarna političara, kojima vodstva tih stranaka ne mogu i ne usuđuju se reći da imaju u svojim redovima sposobnije osobe, znatno primjerenije zahtjevnoj zadaći premijera reformske vlade. Mnogo je važnije da bi takva, vremenski oročena, koalicija tada morala preuzeti tešku obvezu da doista provede krupne strukturne reforme, koje su sve vlade do sada obećavale, a nisu učinile mnogo ili gotovo ništa. Tek kao ilustracija, čime bi takva Vlada mogla opravdati skandalozni neizbor sudaca Ustavnog suda, kad dvije strane više ne bi mogle za to optuživati jedna drugu?

Druga se opasnost očitovala veoma brzo. Opasnost da se Most iznutra rastoči prijetnjama, ucjenama i kupovanjem pojedinih svojih članova od strane prevejanih meštara glavnih koalicija. Opasnost je bila utolika veća što u sastavu Mosta nezavisnih lista nisu bili samo pripadnici homogene unutarnje jezgre Nacionalnog vijeća, nego i u parlamentarnim izborima njima pridruženi članovi, kao što su dr. Drago Prgomet i Stipe Petrina. Nije slučajno da su njih dvojica ubrzo otpali iz redova Mosta, ne samo zato što nisu odoljeli sirenskom mamljenju, nego prije svega zato što uopće nisu mogli razumjeti političku taktiku Mosta, pa su čelnika Mosta optuživali da je neodlučan i da odugovlači, da se zanosi vlastitim tlapnjama o velikoj koaliciji, umjesto da se bez prevelikog krzmanja prikloni jednoj strani (ali da ta nije HDZ, koju je Petrina neuračunljivo prozvao kao stranku “hrvatskih nacista”). Most se s početka povijao pod tim kušnjama, broj se njegovih zastupnika smanjio za 4 zastupnika, ali se zato njih 15 uspjelo othrvati snubljenjima i ojačati svoje kolektivno samopoštovanje.

Zbog asimetrije u pregovaračkoj poziciji lijeve i desne koalicije, jer je lijevoj za sastavljanje parlamentarne većine (bio) potreban samo dio zastupnika Mosta, a desnoj Most u cjelini, Milanović se uspustio u pridobijanje pojedinih članove Mosta, a njegovim čelnicima predlagao funkcije u vlasti (najprije, Petrovu, a zatim Podolnjaku da preuzmu funkciju predsjednika Sabora, što su oni otklonili). Najveću je pozornost privukla afera sa zastupnikom Prgometom, koji je isključen iz Mosta jer je prekršio gore citirani uvjet da “zastupnici Mosta neće pojedinačno ulaziti u razgovore niti se jednostrano prikloniti nijednoj koaliciji ili stranci pomažući tako formirati vladu”. Isključivanje Prgometa zbog “soliranja” nije nerazumljivo, ali je pritom modus operandi bio drastično nedemokratski, politički upravo nerazuman – nije mu pružena čak ni prilika da prisustvuje sastanku o njemu i pogaženo mu je pravo da objasni svoje pobude i postupke. Tom je aferom demokratski image Mosta bio bitno okrnjen.

Želio bih se, završno, osvrnuti i na Mostovu ideju o “nestranačkom premijeru”, odnosno Vladi stručnjaka. O tome je kolega prof. Jović dao zapaženi intervju Novom listu (29.11.2015). Njegov je sugovornik sažeo Jovićevu politologijsku analizu u tezu da je vlada stručnjaka opasnija od političke vlade. Premda sputan redukcionističkim pitanjima svojeg sugovornika i premda je sama teza, u gornjoj formulaciji, naprosto pogrešna (jer sugerira da je svaka vlada opasna), Jović s pravom ističe demokratske deficite čisto stručnjačke vlade. Međutim, u njegovoj analizi, koja u cijelosti zaslužuje pozornost, najvažniji i najuvjerljiviji je onaj dio u kome on upozorava na realne granice svake vlade u provedbi strukturnih reformi. “Političari često žele veće promjene, ali ih ne mogu izvesti i nije tako samo u Hrvatskoj…. Stvarni nosioci moći, koji su antireformski orijentirani jer im odgovara stanje u kojem su postali moćni, ostaju potpuno izvan fokusa. Političari su postali magnet koji privlači nezadovoljstvo građana, često upravo zato da se to nezadovoljstvo ne bi usmjerilo prema stvarnim centrima moći” (vidi: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Dejan-Jovic-o-novitetima-u-hrvatskoj-politici-Vlada-strucnjaka-opasnija-je-od-politicke-vlade).

U principu stvari su jasne: bolja je sposobna politička vlada od politički nesposobne vlade stručnjaka. U normalnim vremenima. Ali to nije naša dilema, mi se suočavamo s izborom između vlade sposobnih stručnjaka i vlade nesposobnih političara. Što se može, primjerice, zamjeriti plaidoyeru za formiranje “nacionalne vlade stručnjaka”, u današnjem realnom društvenom kontekstu, koji je izložio akademik Davorin Rudolf? Rudolf “podupire nastojanje Mosta da se reformska vlada stručnjaka što prije formira”. Smatra da mandat treba povjeriti “nestranačkoj osobi priznatog autoriteta, koja će svojim znanjem, voljom i odlučnošću, svojim snažnim patriotizmom, jamčiti učinkovit rad vlade”. Vlada stručnjaka nije “nekakav antidemokratski bauk i terminator oporbe”, nego je racionalni mogući izlaz iz situacije u kojoj je “… aktualna Vlada, nažalost, … rasklimana drugoligaška ekipa nemoćnih ministara” (vidi: D. Rudolf, “Izborima se kod nas nikad ništa ne mijenja. Zato nam treba nacionalna vlada stručnjaka”, Večernji list. “Obzor”, br. 634, 12.12.2015., str. 2-3.).

Zaključim li kronološki ovaj politički igrokaz, koji se odvija pred našim očima, s finalnim sastankom u “Esplanadi”, ne vidim što se može zamjeriti pregovaračkoj taktici Mosta u postizbornoj igri živaca i nadmudrivanja. Želim stoga, kao politolog, odati puno priznanje njegovu umijeću ostvarivanja mogućega, njegovoj lucidnoj prosudbi strateških ciljeva, koje je uspješno programirao i proveo. Šahovski rečeno, Most je u igri s dvoglavim protivnikom promišljeno i smireno povlačio dobitničke poteze, uz samo jedan važan ali ne i bitan previd (način isključenja Prgometa) koji ipak ne može pokvariti ukupan dojam i utjecati na ishod partije. Čime je dospio u završnicu u kojoj se njegov protivnik može eventualno izvući samo – patom.

Facebook