PROF. DR. JOVAN MIRIĆ (1934. – 2015.)

Jovan Mirić, za objavljivanje, Jovica Drobnjak, Novosti
(Fotografija: Jovica Drobnjak / Novosti)

Piše: DEJAN JOVIĆ

Odlazak profesora Jovana Mirića, koji je umro nakon duge bolesti 6. travnja 2015. duboko je ožalostio mnoge generacije njegovih studenata, kolega i prijatelja. Profesor Mirić, koji se na tadašnjem Fakultetu političkih nauka zaposlio 1. siječnja 1965., a na njemu je radio do umirovljenja, 30. prosinca 1998., bio je jedan od najomiljenijih i najvoljenijih nastavnika. Njegov tada jednogodišnji kolegij – „Uvod u političku znanost“ – bio je obavezan svim studentima fakulteta. Nema, dakle, politologa, novinara ili studenta nekadašnjeg studija općenarodne obrane i društvene samozaštite koji nije poznavao profesora Mirića. Teško bi se našao itko tko s tog predmeta ili iz odnosa s profesorom pamti ijednu neugodnost ili ikakav problem. Kao izvrstan predavač temeljnog uvodnog predmeta u disciplinu, profesor Mirić je u nama poticao znatiželju i učio nas što je politika i što je politologija. Njegova predavanja – uvijek u staroj učionici A u prizemlju – bila su blaga ali temeljita, neagresivna po stilu ali iznimno bogata sadržajem. Ozbiljnost bi prekidale njegove dosjetke, najčešće duhovite.

 

Sjećam se prvog sata prvog dana prve godine svog studiranja. Nakon što nam se obratio kao dekan (što je bio od 1987. do 1989.), došao je u prepunu učionicu i počeo diktirati obaveznu, a potom i dodatnu literaturu na svom predmetu. Obaveznih je bilo šest knjiga, a dodatna je literatura bila opsežnija, pa je u njoj bilo pet ili šest djela Karla Marxa. Kad je po peti put pročitao „Karl Marx“, jedan student je iz klupe glasno rekao: „Bez Marxa nikamo!“. Profesor Mirić je svoje naočale spustio niže i pogledao preko njih, odgovorivši: „Kolega, bez Marxa nikamo, ali ni s Marxom nikamo!“ Bio je takav: brz u komunikaciji, simpatičan, duhovit, vispren. Nitko ga se nije trebao plašiti. Autoritet nije gradio na galami ili strogosti – imao ga je dovoljno sam po sebi, po svojem odnosu prema studentima i po svojim predavanjima.

Bio je pristupačan i topao u odnosu sa studentima – o čemu svjedočim kao njegov neformalni asistent koji je kao mladi istraživač od 1991. do 1994. držao seminare na njegovom predmetu i sjedio pored njega na konzultacijama i ispitima. Ocjenjivao je pravedno, nije bio prestrog, ali je znao i rušiti kad bi netko izrekao neku nepodnošljivu besmislicu. Znao je „honorirati“ opće znanje, a ne samo čitanje i razumijevanje onoga što je on propisao u literaturi. Ponekad bi ispitivanje započeo pitanjem: „Kolega (ili kolegice), što ste čitali prije nego što ste se počeli pripremati za ovaj ispit?“ Sjećam se jedne studentice koja je odgovorila: „Krležu, profesore. Zastave.“ Profesor se odmaknuo na stolici, oslanjajući se dublje o naslon, uhvatio se lagano za stol i rekao: „Odlično! Evo, ako mi uspješno navedete politološke pojmove koji se pojavljuju u Zastavama, i objasnite ih makar i ukratko – dobit ćete odličan!“. Ne sjećam se više kako je završilo, ali – to je bio on: zainteresiran za cijeli svijet, a ne samo za uske tračnice propisanog i „obaveznog“. Spreman da honorira samostalnost, a ne samo puko sljedbeništvo.

Taj pristup akademskom životu vidi se i u njegovom istraživačkom profilu. Napisao je deset knjiga i golem broj članaka, kao što svjedoče izvještaji o izboru u nastavna i znanstveno-nastavna zvanja: asistenta na predmetu „Osnove nauke o politici“ (1965), docenta na predmetu „Uvod u znanost o politici“ (1972.), izvanrednog profesora na tom istom predmetu (1977), te dva izbora u zvanje redovitog profesora za znanstveno područje politologije ( 1982. i 1988.). Profesor Mirić je u svojih deset knjiga, te brojnim člancima – uglavnom u časopisu „Politička misao“ (koji radovi su sada dostupni svima preko Hrčka, kataloga hrvatskih akademskih časopisa) doticao više značajnih tematskih cjelina: od teorije demokracije, preko glavnih politoloških pojmova (interes, moć, suverenitet, demokracija, politička zajednica i dr.), preko ustavnih pitanja i pitanja federalizma u socijalističkoj Jugoslaviji do tranzicijskih tema i nacionalnog pitanja u samostalnoj Hrvatskoj, specifično: položaja i političke pozicije Srba u Hrvatskoj. Već i naslovi njegovih knjiga pokazuju iznimnu širinu istraživačkog interesa i pristupa profesora Jovana Mirića: „Rad i politika“, „Pluralizam interesa i samoupravna demokracija“, „Iskušenja demokracije“, „Demokracija i ekskomunikacija“, „Demokracija u postkomunističkim društvima: slučaj Hrvatska“, „Zločin i kazna“, „Sumrak intelekta“ i „Kosovo i druge teme“. Radi se, dakle, o našem možda tematski najraznovrsnijem politologu, čovjeku kojega su zanimali gotovo svi aspekti političkog i koji je slikao širokim kistom. Taj je široki kist ostavio vidljiv trag, te stoga Jovan Mirić ostaje središnje ime naše politologije – ne samo kao učitelj novih politologa, njihov mentor i putokaz na početku njihove karijere, nego i kao zanimljiv, odvažan i iznimno stručan pisac.

Najpoznatija i najutjecajnija njegova knjiga – „Sistem i kriza“ (objavljena 1984. godine) – sasvim je sigurno jedna od najznačajnijih knjiga naše politologije. Štoviše, iz osobnog iskustva svjedočim da je to najpoznatija politološka studija o jugoslavenskom političkom sistemu napisana na našem jeziku i od strane osobe koja je cijeli život djelovala na ijednom od naših (pritom mislim u tadašnjim okvirima – jugoslavenskih, a ne samo hrvatskih) sveučilišta. U svijetu nema ozbiljne knjige koja se fokusira na pitanje krize i raspada Jugoslavije, da ne referira na „Sistem i krizu“. Niti ima ozbiljnog istraživača jugoslavenske krize, koji nije čuo za Jovana Mirića, ili pročitao ovu knjigu. U njoj su precizno i korektno dijagnosticirani svi oni problemi koji su tek nekoliko godina kasnije Jugoslaviju učinili nemogućom državom. Mirić ukazuje ne samo na nelogičnosti u njenoj ustavnoj potki, nego i na to kamo vodi (i kamo će odvesti) nacionalizam i partikularizam, koji je ugrađen u sam sustav, a nije mu tek neka nepoželjna ili vanjska „kolateralna“ manifestacija. Mirićeva analiza – izrečena u okviru državnog poziva na kritičko preispitivanje političkog sistema – naišla je na zatvorene uši onih koji su vjerovali da je njihov put jedini ispravan. Lavina kritike koja se – od strane republičkih funkcionera Saveza komunista, te saveznih institucija, kao što su dnevni list „Borba“ i sl. – sručila na autora išla je toliko daleko da su njegovu knjigu proglasili „najvećim udarom na Jugoslaviju i socijalizam od vremena Milovana Đilasa“. Iako nije bio političar niti je imao političke ambicije – a najmanje mu je bilo stalo do popularnosti – profesor Mirić se odjednom našao među časnim imenima „rušitelja temelja političkog sistema“, u ne baš tako velikom redu „sumnjivaca“ koji pokušavaju rečenicama, člancima i knjigama dovesti u pitanje „svetinje“ i mitove. Napadi na njega – iz političkih foruma i medija koji su bili pod njihovom kontrolom – su pokazali da u tadašnjoj Hrvatskoj (a vjerojatno ni u Jugoslaviji kao cjelini – iako je stanje bilo različito u različitim njenim dijelovima) nije bilo ni volje za kritičkom autorefleksijom, ni želje za ikakvim ozbiljnim reformama. Pričalo se o reformama, ali je svaki ozbiljniji disonantni ton koji je dovodio u pitanje dogme bio tretiran kao hereza. Naročito se nije smjelo dovesti u pitanje dominantni stav „vlastite republike“. O drugima se još i moglo reći ponešto „politički nekorektno“ – ali o „svojima“ nikako.

Epizoda s tom knjigom, učinila je profesora Mirića još odvažnijim i slobodnijim. Bio je svjestan da je sve uzaludno, da rečenicama neće promijeniti svijet, ali ipak nije odustajao. Povukao se iz javnosti kako bi mogao slobodnije pisati, ali pisao je mnogo, hrabro i pametno. „Bez lažne skromnosti“, rekao je u jednoj izjavi 2010. „trudio sam se da me se ne primijeti. U uvodu jedne od svojih knjiga napisao sam da pišem skrivečki da bih se sačuvao od bura i oluja, a da bih mogao reći ono što imam reći. Hvala onima koji su me ipak primijetili i čitali ono što sam napisao“. Iz tišine svog doma, nenavikao na kompjutor, pišući rukom i ponekad lijepeći dijelove papira na ono već napisano, doticao je opasne teme i izricao opasne zaključke. Usudio se misliti i napisati što misli. U duhu slobode, kritičkog propitivanja i, prije svega, stručnosti, a ne politiziranja, napisane su sve njegove knjige nakon 1990. Povijest Srba u Hrvatskoj, ali ni povijest same Hrvatske, neće se moći u potpunosti razumjeti bez čitanja knjiga, članaka i rijetkih intervjua Jovana Mirića. S vremenske distance, kad (ako ikad) okolnosti budu povoljnije za jednu razumnu analizu onoga što se u ovim krajevima događalo u 1990-ima, bit će sasvim jasno da je Jovan Mirić bio glas razuma u vremenima „sumraka intelekta“. U tom je smislu sasvim sigurno uzor progresivnim politolozima, ljudima koji nisu zainteresirani za održanje mitova i političkih dogmi, nego su inovativni, anti-dogmatični i istinski zainteresirani za ideju slobode: slobode mišljenja, slobode djelovanja, slobode kao autonomije i kao jezgra građanskog i državljanskog identiteta u svijetu kakvog želimo, ali u kojem ne živimo.

Naša politologija izgubila je odlaskom profesora Jovana Mirića jednog od svojih najumnijih stvaralaca. Naše društvo izgubilo je hrabrog i odgovornog građanina, koji je cijeli svoj život predano radio na urazumljivanju ljudi, blago ih – ali, nažalost, uglavnom uzaludno – opominjući da srljaju u propast, i to pjevajući. Mi, njegovi studenti, ostali smo bez onoga tko nas je dočekao čim smo prvi put ušli u Lepušićevu 6, i učinio da se u političkoj znanosti osjećamo kao domaći. Na tome mu ostajemo trajno zahvalni.

Neka je vječna slava i hvala profesoru Jovanu Miriću.

Facebook