Smisao univerziteta: Heideggerov ambivalentni odnos prema univerzitetu

Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.20901/pm.55.3.06

Dunja Melčić ; doktorirala je filozofiju na Univerzitetu Johann W. Goethe u Frankfurtu. Bila je znanstvena suradnica na Max-Planck Institut für europäische Rechtsgeschichte

Puni tekst: hrvatski, pdf (405 KB) str. 146-177 citiraj

Sažetak
Može se reći da je ideja univerziteta bila Heideggerova životna opsesija. Moć obrazovanja, u koju je vjerovao već u mladosti, bila je za njega moć za mijenjanje. U početku ju je smještao u okvire kršćanstva i njegova naslijeđa. Modernističko znanstveno propitivanje vidio je kao potragu za istinom, koja je trebala biti kršćanska istina. Najmodernija metoda filozofije bila je tada Husserlova fenomenologija, koju je Heidegger koristio za kritičko ispitivanje tradicije u europskom filozofskom, metafizičkom mišljenju. No nakon katastrofe koju je sobom donio Veliki (Prvi svjetski) rat, Heidegger, koji već tada predaje, uviđa nužnost za radikalnim preokretom u odnosu na tradicionalni univerzitet prema potpuno novom početku. On se okreće ka prvom buđenju pitanja o bitku kao takvom – u antičkoj Grčkoj. Svojim fantastičnim predavanjima, svojim dubokim a ipak prema stvarnosti okrenutim mišljenjem, modernim pristupima i prema svemu otvorenim metodama pokušao je na univerzitetu učiniti istinsku promjenu i potencijalno novi početak. Pritom je međutim bio nekritičan prema svom činjenju. Nije ga kritički razmatrao, nego je počeo vjerovati da je uništavanje “starog svjetskog poretka” i “fosiliziranih” institucija opravdano jer je došlo vrijeme za revolucioniranje univerziteta i akademskog obrazovanja. Sve dok nije postao rektor Univerziteta u Freiburgu (1933) gotovo nitko nije znao za njegov pojam “potpuno novog univerziteta”. On je međutim smatrao da se ta ideja uklapa u koncept “nacionalsocijalističkog univerziteta”. Središnja ideja tog koncepta je ideja volje (der Wille), iako tek pretpostavljene volje. Čak je i nakon debakla te svoje sramotne epizode Heidegger nastavio fantazirati o nekom drukčijem univerzitetu, ali je odustao od ideje volje. No čak ni u tim kasnijim spisima ne možemo pronaći neku iskrenu analizu vlastitih postupaka. Umjesto toga on sažalijeva svoju sudbinu, tvrdeći da njegove ideje nisu bile pogrešne, nego samo da nije bilo vrijeme za njih. To što je bio dio kriminalnog ubilačkog režima nikad nije tretirao kao problem. U tome je i glavni razlog njegove notorne šutnje o vlastitoj krivici ili odgovornosti tijekom nacionalsocijalističkog poretka. Paradoks je u tome što usporedna analiza njegovog javnog govora i predavanja i onoga što je pisao privatno otkriva Heideggerovu dvojnu prirodu. Nakon što mu je oduzeto pravo predavanja na univerzitetu, on doživljava stvarnu traumu jer mu ne nedostaje neki zamišljeni “drukčiji univerzitet”, nego onaj stvarni. S jedne strane kritizira liberalni duh univerziteta, a s druge je upravo on profitirao zbog liberalnog duha univerziteta kao moderne institucije koja omogućuje slobodno mišljenje, pozivajući se na duh slobode utemeljen još kod grčkih klasika.

Ključne riječi
Heidegger; univerzitet; “nov početak”; nacizam; volja

Hrčak ID: 206607

URI
https://hrcak.srce.hr/206607