Socijalizam ili barbarstvo? (uz stotu obljetnicu Ruske revolucije 1917-2017)

Piše: Prof. dr. sc. DRAGUTIN LALOVIĆ

 

Civilizacijski raskid s imperijalističkim barbarstvom

U temeljnom programskom dokumentu Ruske revolucije, “Deklaraciji o pravima radnoga i eksploatiranog naroda”, usvojenom na Trećem zasjedanju Sveruskog Sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih deputata, 12. siječnja 1918. godine (25. po novom kalendaru), svečano je i samosvjesno obznanjeno:

“Izražavajući nepokolebljivu odlučnost da čovječanstvo istrgne iz pandži financijskog kapitala i imperijalizma, koji su u ovom ratu, najzločinačkijem od svih ratova, krvlju natopili zemlju”, ova deklaracija inzistira na “potpunom raskidu s barbarskom politikom buržoaske civilizacije, koja je blagostanje eksploatatora i malog broja izabranih nacija gradila na porobljavanju stotina milijuna radnog stanovništva u Aziji, u kolonijama uopće i u malim zemljama.” (Vidi Mrđević, 1989: 162; istaknuo – D.L.).

 

Tim je univerzalnim jezikom prava, Ruska revolucija definirala sebe kao planetarni protuimperijalni projekt koji označuje početak kraja klasne predpovijesti, barbarstva rata i kolonijalnog tlačenja.

Pritom su dvojica ključnih aktera Ruske revolucije, Lenjin i Trocki, bili svjesni paradoksa svake revolucije, strahovitog raspona između njezine plemenite programatike i masovnoga barbarskog nasilja i terora bez kojih ne može. Nije im bilo nepoznato mišljenje velikoga francuskog socijalističkog prvaka i povjesničara Jeana Jaurèsa: “Revolucije su barbarski oblik napretka. Ma koliko plemenita, plodna i nužna bila revolucija, ona je vazda pripadala nižoj i poluživotinjskoj epohi čovječanstva”.

Još je dalekovidnije bilo upozorenje kojim Jaurès unaprijed objašnjava dramu ruskih revolucionara u svojoj klasičnoj Socijalističkoj povijesti Francuske revolucije  (1901-1908):

“Kada se jedna velika revolucionarna zemlja istodobno bori protiv naoružanih unutrašnjih frakcija i protiv svijeta, kada i najmanje oklijevanje ili najmanja greška može za čitava stoljeća možda upropastiti sudbinu novog poretka, oni koji upravljaju tim golemim pothvatom nemaju vremena da pridobijaju otpadnike, uvjeravaju svoje protivnike. Oni ne mogu voditi mnogo računa o duhu rasprave, o duhu kombinatorike. Treba da se bore, da djeluju i, da bi očuvali netaknutom svu svoju snagu djelovanja, da je ne bi uludo proharčili, od smrti traže da oko njih napravi onu prisnu jednoglasnost za kojom vapiju” (navod prema: Souvarine, 1989: 184-185).

 

Svjetsko-povijesni prevrat

Stoljetna mitologizacija smisla, karaktera i dometa velike Ruske revolucije 1917. suočava se s jedva premostivim preduvjerenjima i elementarnim nerazumijevanjima. Kao i velika Francuska revolucija iz 1789. prije toga, bila je i ostala podložna tmastim mitskim zaprekama, kao da smo osuđeni na puko ideologijsko izjašnjavanje za ili protiv nje, na ostrašćene krajnosti desne demonizacije i tzv. lijeve idolizacije. Pa je navodno ili riječ o kobnome rodnom mjestu staljinističkog totalitarizma, ili pak o osvitu novoga kozmopolitskog komunizma.

Suglasje je, čini se, samo u prepoznavanju subjekta i karaktera Oktobarske revolucije kao komunističke ili boljševičke, što akteri već puno stoljeće ili glorificiraju ili osuđuju u nekoj vrsti trajnoga ideologijskoga građanskog rata.

Je li ipak moguće probiti se do razumijevanja Ruske revolucije, u duhu čuvene spoznajne pozicije “proširene svijesti” promatrača, koji je ovako sudio o Francuskoj revoluciji:

“Revolucija jednog pametnog naroda, koja nam se u naše vrijeme odigrala pred očima, može uspjeti ili promašiti; može do te mjere biti ispunjena bijedom i grozotama da se dobronamjeran čovjek, i kad bi se smio nadati da će se ona pri drugom pokušaju moći s uspjehom izvesti, nikada ne bi odlučio da po tu cijenu izvrši taj pokus – ta revolucija, kažem, u duši svih promatrača (koji sami nisu upleteni u igru) nailazi po njihovoj želji na takvo suosjećanje koje se gotovo graniči s entuzijazmom i čije je očitovanje čak skopčano s opasnošću, suosjećanje koje, dakle, ne može imati nikakav drugi uzrok osim moralne obdarenosti ljudskog roda” (Kant, Spor među fakultetima, 1798).

U nastojanju da u ovom povijesnom povodu, nakon cijelog stoljeća, pokušamo progovoriti o Ruskoj revoluciji na kritički i objektivan način, sine ira et studio, možemo se načelno osloniti na mjerodavni sud vrhunskog pravnog znanstvenika (povjesničara i teoretičara) Harolda J. Bermana u njegovoj klasičnoj knjizi Pravo i revolucija. Obrazovanje zapadne pravne tradicije (1983). Sagledavajući Rusku revoluciju 1917. u milenijskoj perspektivi, Berman pokazuje da su za zapadnu pravnu tradiciju velike revolucije konstitutivne (1075, 1527, 1640, 1776, 1789, 1917). Pritom pod revolucijom podrazumijeva “fundamentalnu, brzu, nasilnu i trajnu promjenu društvenog sustava u cjelini”. Šest velikih revolucija (jedna univerzalna i pet nacionalnih) bile su “totalne” u smislu da nisu samo stvarale nove oblika vladavine nego također i “nove strukture društvenih i kulturnih odnosa, nove kulture odnosa između crkve i države, te nove strukture prava, kao i nove vizije zajednice, nove perspektive povijesti, te novi niz univerzalnih vrednota i vjerovanja” (str. 20). Počevši od 11. i 12. stoljeća, pravne se institucije Zapada kontinuirano razvijaju kroz generacije i stoljeća, pri čemu svaka generacija svjesno gradi na radu prethodnih generacija. Velike nacionalne revolucije momenti su organskog rasta pravne tradicije Zapada (od Njemačke reformacije 1517, preko Engleske 1640, Američke 1776. i Francuske 1789. revolucije, do Ruske revolucije 1917). Time je i Ruska revolucija 1917. upisana u povijesnost prava na Zapadu, u oblikovanje transnacionalne pravne kulture u kojoj “pravo u važnim aspektima transcendira politiku” (str. 9).

Ako je, dakle, Ruska revolucija svjetsko-povijesno prevrat koji je odlučujuće utjecao na posljednje stoljeće drugog milenija, tek se tada pred nama otvaraju krupne povijesne dvojbe i spoznajne poteškoće.

Izravno bi valjda moralo biti očito da se o povijesnim dometima Ruske revolucije ne može valjano suditi samo na temelju konačnog kraha Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, niti na temelju navodnoga kontinuiteta te revolucije od 1917. do 1991.

 

Subjekt i karakter Ruske revolucije 1917.

Ustvrdimo najprije: Ruska se revolucija ne može svesti na Oktobarsku, na boljševički državni udar. Naime, i Oktobarska i Februarska revolucija sekvence su iste epohalne revolucije, od rušenja carstva i uspostavljanja demokratske republike do uspostavljanja radničko-seljačke sovjetske republike. Subjekt te revolucije, od početne do završne faze, očito nije bila niti jedna jedina stranka pojedinačno; riječ je o plebejskoj, narodnoj revoluciji kroz postupnu socijalnu i političku radikalizaciju vojničkih, radničkih i seljačkih masa u borbi za “mir, kruh, zemlju i slobodu”. Nakon što je ruski samodržac bio prisiljen abdicirati, čime je započela nacionalno-demokratska faza revolucije, nije formirana samo tzv. Privremena vlada nego istodobno s njome i sovjeti radničkih, vojničkih i seljačkih deputata kao izravni oblici radničko-seljačke vlasti. Revolucija započinje dakle u znaku dvojstva vlasti između Vlade i sovjeta, pri čemu napetost među njima stalno raste zbog nespremnosti i nesposobnosti najprije kadetsko-menjševičke, a zatim i čisto menjševičke vlade da zadovolje glad naroda za mirom i seljaka za zemljom. Usprkos vojnom debaklu ruske armije, Privremena vlada sve do svog neslavnog kraja ponaša se “patriotski” i pokušava nastaviti s ratom te čak samoubilački ujesen 1917. zabranjuje seljaštvu da zauzme i raspodjeli (već zauzetu i raspodijeljenu!) zemlju veleposjednika. Uoči “oktobarskog prevrata” Privremena vlada gubi gotovo svaki ugled i utjecaj, a zbiljsku moć posve preuzimaju sovjeti, pa se formalno dvovlašće napokon dokida bez ikakve upotrebe sile.[i] Potpunu vlast preuzima Sovjet, pod vodstvom Trockoga, a ne boljševička partija. U tom trenutku boljševici najzad imaju većinu, zajedno s lijevim eserima, u radničko-seljačkoj vlasti. “Privremena vlada, bez ikoga da je brani, jednostavno se rasplinula u zraku” (Hobsbawm).

Nasuprot “hladnoratovskoj mitologiji”, Lenjin nije bio “organizator državnog udara”, pa se valja suglasiti s uvidom da “jedini pravi kapital koji su on i boljševici posjedovali bila je sposobnost prepoznavanja želje masa; sposobnost da, kako su stvari stajale, njima rukovode tako što su znali kako da ih slijede“. “Nagla radikalizacija … boljševike je nedvojbeno gurala prema osvajanju vlasti… kada je taj trenutak došao, vlast se nije morala osvojiti, već samo uzeti” (Hobsbawm, 2009: 61-62; sve istaknuo – D.L.).

Otuda se valja suglasiti s uvidom da je “revolucija bila masovni pokret naroda koji se temeljio na participativnoj demokraciji, a ne prevrat s ciljem instaliranja diktature” (Faulkner, 2017: 2).

S obzirom na svoga glavnog aktera, Ruska revolucija u toku 1917. nije bila niti je mogla biti komunistička revolucija, jer komunista (još) nije bilo, boljševici su još bili socijaldemokrati. Niti su radikalni zahtjevi masa za izlazak iz rata, za zauzimanje zemlje, za slobodom od tlačenja (još) bili po svom sadržaju specifično socijalistički.

 

Inicijalne emancipacijske ambicije Ruske revolucije

Kao što je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina Francuske revolucije pregnantno iskazala epohalni program političke emancipacije čovjeka kao građanina, tako je i Ruska revolucija u svojim dvjema deklaracijama iskazala marksistički program socijalne emancipacije čovjeka kao radnika. Obje deklaracije nose prepoznatljiv žig boljševičke koncepcije novog poretka, “socijalističke organizacije društva”.

Prema Deklaraciji o pravima radnoga i eksploatiranog naroda (1918), utvrđuje se:

“I. 1. Rusija se proglašava republikom sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih deputata. Sva vlast, centralna i lokalna, pripada tim sovjetima.
2. Ruska Sovjetska Republika konstituira se na temelju slobodnog saveza slobodnih nacija kao federacija sovjetskih nacionalnih republika.”

Zalažući se za socijalističku organizaciju društva i pobjedu socijalizma u svim zemljama, Deklaracija precizira da to znači:

1. “Ukida se privatno vlasništvo nad zemljom”, i sva se zemlja “proglašava imovinom čitavoga radnog naroda”.
2. “Potvrđuje se Zakon o radničkoj kontroli… kao prvi korak prijelazu tvornica, rudnika, željeznica i ostalih sredstava za proizvodnju i saobraćaj u vlasništvo radničko-seljačke države”.
3) “Potvrđuje se prijelaz svih banaka u vlasništvo radničko-seljačke države kao jedan od uvjeta oslobođenja radnih masa od jarma kapitala“.
4) Dekretira se “naoružavanje trudbenika, formiranje socijalističke crvene armije radnika i seljaka” radi uklanjanja opasnosti od “obnavljanja svake mogućnosti vlasti eksploatatora”.

U skladu s antikapitalističkim točkama 2 i 3, Deklaracija podržava “sovjetski zakon o anuliranju (poništenju) zajmova koje su zaključile vlade cara, vlastele i buržoazije, izražavajući uvjerenost da će sovjetska vlast odlučno ići tim putem do potpune pobjede međunarodnoga radničkog ustanka protiv jarma kapitala“.

Programska je poanta Deklaracije zagovaranje “demokratskog mira među narodima, bez aneksija i bez kontribucija, na temelju slobodnog samoodređenja nacija”.

Jednako je tako važna i Deklaracija o pravima narodā Rusije (1917) u kojoj se proklamiraju principi “otvorene i časne politike, koja vodi ka potpunom uzajamnom povjerenju narodā Rusije”, ka federativnom savezu koji se temelji na “ravnopravnosti i suverenosti narodā Rusije” te na “pravu narodā Rusije na slobodno samoopredjeljenje, sve do otcjepljenja i stvaranja samostalne države”.
Programske intencije revolucije konkretiziraju se u nizu dekreta, koje je proklamirala prva sovjetska vlada. Tri su najvažnija:

1) Dekret o miru (26 listopada) koji je pozivao “sve zaraćene strane i njihove vlade da započnu trenutačne pregovore o pravednom, demokratskom miru.”
2) Dekret o zemlji (26. listopada) koji je obznanio da se “zauvijek ukida privatno vlasništvo nad zemljom” i da će zemlja “postati vlasništvo cijelog naroda i prijeći na korištenje svih onih koji je obrađuju.”
3) Dekret o nacionalnom pitanju (2. studenoga) koji je proglašavao punu jednakosti i prava svih naroda na “slobodno samoodređenje, do odcjepljenja i stvaranja neovisne države.”[ii]

Tako je Ruska revolucija započela demontiranje cijele stare imperijalne zgrade, ukidanjem njezina unutarnjeg velikoruskog unitarnog ustrojstva, njezinih vanjskopolitičkih osvajačkih pretenzija, njezine posvemašnje podređenosti stranom, napose francuskom bankarskom i industrijskom kapitalu zbog čega je s pravom ustvrđeno da je carska Rusija bila “poluimperij, polukolonija” (Deutscher).

 

Sva vlast sovjetima: početne dileme

Kada je 23. rujna 1917. godine Petrogradski Sovjet izabrao Trockoga za svog predsjednika, novi je čelnik prisegao:

“Svi smo mi partijski ljudi, i više nego jednom ćemo doći u sukob. Ali rukovodit ćemo radom Petrogradskog Sovjeta u duhu zakonitosti i pune slobode za sve partije. Ruka Prezidija nikad neće poslužiti za potiskivanje manjine” (vidi Deutcher, 1975: 171).

Dan nakon prevrata kojim su sovjeti preuzeli punu vlast, održan je Sveruski kongres sovjeta, u kojem su boljševici, zajedno sa svojim partnerima lijevim socijal-revolucionarima, imali tročetvrtinsku većinu. Većina menjševika osudila je ustanak, kvalificirajući ga “zavjerom”, “uzurpacijom” i “opsadnim stanjem”. Dio menjševika predlagao je formiranje koalicijske vlade boljševika, menjševika i socijal-revolucionara. Boljševici su njihov prijedlog odbili, a Trocki se na menjševike obrušio s gnjevnim prezirom: “Naš je ustanak pobjedonosan. A sada nam kažu: Odrecite se svoje pobjede, pokorite se, napravite kompromis. S kim, pitam vas, treba da napravimo kompromis? S onim malim bijednim grupicama … zar da s njima kao ravnopravnim partnerima milijuni radnika i seljaka … zaključuju sporazum… Vi ste bijedni, izolirani pojedinci. Bankrotirali ste. Odigrali ste svoju ulogu. Idite onamo kamo spadate: na smetlište povijesti!” (Deutscher, 1975: 186).

Samo dan nakon preuzimanja vlasti, dakle, novi narodni komesar Trocki grubo krši svoju prisegu o “punoj slobodi svih stranaka”, ne važući smisao i težinu svojih riječi. Proklinjući svoje menjševičke protivnike, s kojima je godinama surađivao i prijateljevao, u pozi pobjednika i manirom ekskomunikacije, pribjegava goloj tiraniji većine. Da se boljševička partija nije mogla lako pomiriti s tim tipom isključivosti, svjedoči činjenica o silnoj nelagodi u toj još uvijek socijaldemokratskoj partiji koja se iskazuje u veoma snažnom raspoloženju u njezinu vodstvu da se postigne sporazum s menjševicima i formira zajednička vlada. To je raspoloženje došlo do izražaja 2. studenoga na sjednici Centralnog izvršnog odbora Sovjeta, na kojoj su boljševički “izmiritelji”, prekršivši stranačku stegu, zajedno s menjševicima, zahijevali da se raspusti čisto boljševička i formira koalicijska sovjetska vlada. Čak su popustili i pred političkom ucjenom menjševika da u zajedničkoj vladi ne mogu biti ni Lenjin ni Trocki! Kada ih je sutradan Centralni komitet boljševičke partije prozvao zbog partijske nediscipline, “izmiritelji” (šest najznačajnijih članova vlade, odnosno ukupno 10 članova CK) nisu su odmah predali nego su “odgovorili kolektivnom ostavkom na članstvo u Centralnom komitetu i vladi. Opravdali su svoj korak oštrim prosvjedima protiv upornog nastojanja partije na isključivo boljševičkoj vladi. Takva vlada, izjavio je Nogin u njihovo ime, ‘može se održati na vlasti samo pomoću političkog terora’. To bi dovelo do ‘neodgovornog režima’ i ‘isključilo bi masovne organizacije proletarijata iz rukovođenja političkim životom'” (Deutscher, 1975: 195-198).

Koliko god to upozorenje bilo promašeno u konkretnom kontekstu, kada su menjševici zapravo rušili ne samo boljševičku vladu, nego i odbijali da djeluju kao stranka unutar sovjetskog režima, nema nikakve dvojbe da je bilo dalekosežno opravdano, da je proročki ocrtalo kapitalnu opasnost poistovjećivanja jedne partije s državom. Jer vlast samo jedne partije, vidjeli su već tada, može se održati “samo pomoću političkog terora”.

No usprkos tvrdom diskursu Lenjina i Trockoga protiv menjševika i vlastitih “dezertera”, te premda nisu htjeli dijeliti izvršnu vlast s menjševicima, obojica su inzistirali da menjševici i socijalrevolucionari budu zastupljeni u sovjetima razmjerno njihovoj snazi. Nisu otklanjali ni mogućnost buduće koalicije s menjševicima pod povoljnijim uvjetima, ali tek nakon okončanja već započetog građanskog rata.

 

Sovjetski režim u uvjetima građanskog rata i vanjske vojne intervencije

Odmah po formiranju sovjetske vlasti započela je vojna pobuna protiv nje. Sve do kraja 1920. godine, novi je sovjetski režim bio u doslovnome “opsadnom stanju”, pod stalnim vojnim udarima brojnih unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Na njega je organiziran pravi križarski rat čak 14 zemalja da se skrši “boljševička kuga”, odnosno ponište rezultati radničko-seljačke revolucije.

U krajnje nepovoljnim okolnostima, sovjetski režim se nije imao prilike iskazati u svojoj zamišljenoj demokratskoj i konstruktivnoj ulozi, nego se održanja radi morao profilirati posve militaristički, nasuprot izvornoj intenciji o novom režimu kao “tipu države, bez birokracije, bez policije i bez stajaće armije” (Lenjin). Umjesto “demokratskog mira među narodima” i pravnoga unutrašnjeg mira demilitarizacije, formira se nova ogromna ruska armija, koja će na kraju građanskog rata narasti na čak 6 milijuna pripadnika. A umjesto države bez policije, stvara se svemoćni i sveprisutni aparat političke policije koji se “crvenim terorom” brani od “bijelog terora” neprijatelja svih vrsta. Sve su institucije režima militarizirane, uključujući i samu boljševičku partiju, kao conditio sine qua non preživljavanja.

Na primjeru odnosa ujedinjenih snaga zapadne civilizacije – liberala, konzervativaca, socijalista spram Lenjina, kojega jednodušno proglašavaju svojim arhineprijateljem – može se možda ponajbolje dokučiti dubina rascjepa koji je na simboličkom i političkom planu izazvala Ruska revolucija.

Lenjin je u njihovim očima višestruki veleizdajnik. Veleizdajnik civilizacije jer dovodi u pitanje svetinju privatnog vlasništva; “njemački agent” i veleizdajnik majčice Rusije jer je Brest-Litovskim mirom predao trećinu ruskog teritorija njemačkom carstvu; veleizdajnik ruske nacionalne ideje jer je razgradio rusko carstvo i omogućio neruskim narodima pravo na formiranje nacionalnih država i otcjepljenje (primjer Finske); kao vrhunac svega, veleizdajnik je bijele rase jer je pozvao porobljene narode Azije i kolonija da se dignu protiv reakcionarne Europe (čuven je njegov članak “Napredna Azija, reakcionarna Europa”).

Koji su mogući potencijali sovjetskog sustava, ima li ikakvog smisla Lenjinova teza, u odgovoru Kautskome, da je “sovjetska vlast tisuću puta demokratskija od najdemokratskije buržoaske republike”? O tome nije moguće suditi naprosto empirijski, jer sovjetske vlasti u toku izvanrednog stanja nije bilo niti moglo biti. Kao i u svakom izvanrednom stanju, na djelu je bila diktatura u ime sovjetske radničko-seljačke vlasti. Boljševici su bili uvjereni da je to stanje iznuđeno i privremeno, nužan preduvjet za izbijanje međunarodne pobune protiv jarma kapitala. Kada se ta prepostavka pokazala iluzornom, bili su strateški poraženi, unatoč vojnim uspjesima.

 

Sva vlast sovjetima ili Partiji?

Usporedo s X. kongresom SKP(b)-a, 1. ožujka 1921., istupili su sa svojim revandikacijama kronštatski mornari i vojnici petrogradskog garnizona. Javno su istaknuli slijedeće zahtjeve: da se organiziraju novi izbori za Sovjete, da se ponovno uspostavi sloboda govora i štampe za lijeve partije, sloboda okupljanja za radničke sindikate i ruralna tijela, ukidanje komunističkih ćelija u armiji i mornarici, ukidanje prislilnog oduzimanja žita i uspostava slobodnog tržišta.

Umjesto dijaloga, boljševička je vlast odgovorila surovom represijom, ideologijskim denunciranjem mornara kao “bjelogardejskih pobunjenika”. Na prve topovske salve crvenoarmejaca 8. ožujka protiv kronštatske tvrđave, mornari su odgovorili proklamacijom preko radija:

“Ispucan je prvi topovski pucanj. ‘Feldmaršal’ Trocki, okaljan krvlju radnika, prvi je zapucao protiv revolucionarnog Kronštata koji se digao protiv autokracije Komunista radi ponovne uspostave istinske vlasti Sovjetā… Mi ćemo ili pobijediti ili ćemo propasti pod ruševinama Kronštata, boreći se za pravednu stvar radničkih masa. Živjela vlast Sovjetā! Živjela svjetska revolucija!” (Shub, 1972: 307)

Surovo gušenje opravdanih i legitimnih zahtjeva flote i garnizona u Petrogradu ključni je trenutak posvemašnjeg izrođavanja radničko-seljačke vlasti sovjeta i gušenja svake participativne demokracije. Kronštatska komuna vojno je slomljena 18. ožujka 1921, na pedesetu obljetnicu Pariške komune.

Istinska vlast sovjeta više nikada nije uspostavljena. Nasuprot od svakog sadržaja ispražnjenom sovjetskom sustavu radničko-seljačke vlasti, u kojemu su i dotada dominirali “komunistički komesari”, sada se Partija uzdiže u jedino i najviše utjelovljenje povijesne misije proletarijata. Time boljševici završavaju svoju transformaciju u Komunističku partiju, ideologijski rigidnu, organizacijski monolitnu i centraliziranu formaciju. Uzimaju sebi za pravo da zabrane djelovanje svih preostalih lijevih stranaka, a unutar sebe uguše unutrašnju demokraciju, pravo na slobodnu raspravu uključujući i formiranje programskih frakcija.

Ispunilo se navedeno sumorno Jauresovo proročanstvo kako su revolucionari osuđeni na to “od smrti traže da oko njih napravi onu prisnu jednoglasnost za kojom vapiju” zato da bi “očuvali netaknutom svu svoju snagu djelovanja, da je ne bi uludo proharčili”.

1921. godine jest point of no return Ruske revolucije. Tako su Lenjin i Trocki militarističkim sredstvima izvršili političko samoubojstvo kao radnički tribuni. Umjesto “demokratske diktature radnika i seljaka”, u pluralnom ambijentu radničkih i seljačkih stranaka, slobodne štampe i žive demokratske javnosti, uspostavlja se teroristička vlast Komunističke partije.

Opora je povijesna ironija da se upravo Trockome, miljeniku i vođi petrogradskog radništva 1917, dogodilo da tijekom surovoga građanskog rata (1918-1920) izgubi osjećaj solidarnosti i razumijevanja s radničkim zahtjevima 1921, da umjesto pregovora i otvorene rasprave bezobzirno posegne za vojnom silom te od revolucionarnog tribuna postane feldmaršalom boljševičke represije nad radništvom.

Svi Lenjinovi (1921-1922) i Trockijevi (1923-1927) i Buharinovi (1924-1928) kasniji pokušaji reformiranja i demokratizacije jednostranačke diktatorijalne vlasti pokazali su se nužno bezuspješnim.

U vrijeme Lenjinove bolesti i odsutnosti, u travnju 1923. godine održan je XII. kongres boljševičke partije, na kojemu je uvodno slovo održao najugledniji Lenjinov suborac Zinovjev. Skupu se obratio znakovitim riječima, koje se više nikada neće čuti od bilo kojeg komunističkog prvaka: “Gorak je okus u ustima nas starih boljševika – ostali smo sami…”

 

Dvije kritičke pouke Ruske revolucije

Težnja radničko-vojničkih-seljačkih masa da kroz sovjete, kao oblik neposredne demokracije, izraze svoj politički subjektivitet, prema Lenjinovim je analizama, napose u Državi i revoluciji autentičan izraz marksističke teorije o odumiranju države. Teorije koja je izvedena iz pionirskog iskustva Pariške komune 1871. godine, za koju je Marx ustvrdio da je “najzad pronađeni politički oblik za ekonomsko oslobođenje rada”.

Sovjeti u Rusiji (baš i kao moćan pokret radničkih savjeta u Zapadnoj Europi) najprije su bili spontani izraz samodjelatnosti eksploatiranog radništva (u ruskim uvjetima i seljaštva). Lenjin ih je definirao kao “demokratsku diktaturu radničke klase i seljaštva”. Kako bilo kakva diktatura, ma i radničko-seljačka, može biti demokratskija od demokracije, ma i liberalne? Očito samo tako da se liberalna demokracija i parlamentarizam smatraju pukim prividom, iza koje se krije klasna diktatura “gospodara mača, kapitala i zemlje”. Optužba nije neosnovana, s obzirom na činjenicu da u onodobnoj liberalnoj demokraciji politička prava nisu bila opća, nisu pripadala svima, da su proleteri kao klasa bili isključeni iz političke zajednice. Sovjeti ili komune oblik su samoorganizacije proletarijata, koji kroz njih preuzima svu vlast, a svoju klasnu diktaturu iskazuje kroz isključivanje razvlaštene klase kapitalista i zemljoposjednika iz političke zajednice.

Stoga programska teza “sva vlast sovjetima”, nasuprot tezi “sva vlast parlamentu”, kao da je samo prva radnička, a druga samo buržoaska, nije teorijski održiva kao zagovor višeg tipa demokracije. Spontane emancipacijske zamisli radničke klase, koje su i Marx a nakon njega i Lenjin, digli na razinu principa “odumiranja države”, nisu teorijski utemeljene[iii]. Ispod su razine uvida u bit države kao temeljnoga pravnopolitičkog projekta moderne epohe (Lalović, 2008), kako su ga definirali klasični mislioci moderne od Bodina i Hobbesa do Hegela. Da su te uvide uvažili, Marx, Engels i Lenjin bi zacijelo shvatili da je tzv. odumiranje države iluzorna i krajnje opasna teza jer ukidanje, ma i postupno Levijatana, ne vodi u neposrednu demokraciju, nego naprotiv u ne-poredak Behemota, u totalitarni imperij.

Prva pouka Ruske revolucije stoga glasi: alternativa nipošto nije ili parlament ili sovjeti. Nema pune demokracije bez parlamenta, ali ni samo s njime. Sovjeti mogu biti važan oblik neposredne demokracije, kao koristan korektiv posredničke parlamentarne demokracije i oligarhizacije političkih stranaka.

Druga je pouka očiglednija od prve. Ruska nam revolucija prva pokazuje sjaj i bijedu komunističkih partija. Iskustvo koje će se nakon toga potvrditi i u svim drugim zemljama, napose onima koje su provele revolucije pod vodstvom tih partija. Prednost se komunističkih partija, kao tipa revolucionarne organizacije, očituje u djelotvornosti u rušenju sustava klasne eksploatacije i nacionalnog porobljavanja. Ali nakon osvajanja vlasti i uspostavljanja nominalno radničko-seljačke države, pokazuje se, bez iznimke, da su upravo komunističke partije, u svojoj oholoj pretenziji da budu najvišim utjelovljenjem i jedinim subjektom socijalne emancipacije, glavna i nepremostiva zapreka da sami radnici i radne mase uspostave realni režim slobode, jednakosti i bratstva. A takvog režima ne može biti bez pravne države, koja je pak nemoguća ako je država svedena na privatni posjed jedne stranke (ili više njih). Kada se, primjerice, Komunistička partija Jugoslavije pokušala preobraziti u Savez komunista 1952., ta je preobrazba obrazložena potrebom, na temelju negativnoga staljinističkog (ne samo ruskoga, nego i domaćega) iskustva, da radnička partija ne smije biti puki instrument birokracije i represivnog aparata, da se mora odvojiti od države. Pritom se, međutim, smetnulo s uma da je problem zapravo obrnut: naime, ako je država prvenstveno pravna a ne represivna instanca, tada je državu trebalo spašavati od Partije!

Druga je pouka stoga slijedeća: rascjep u međunarodnom radničkom pokretu između III. komunističke i II. socijalističke i socijaldemokratske internacionale, između revolucionarnoga i reformističkog krila međunarodnoga radničkog okreta, naposljetku je premošten u korist reformista. Ali umjesto idejnoga i političkog trijumfa socijalne demokracije, urušavanje sovjetskog lagera 1990/91. godine dovelo je do sumraka radničkog pokreta u cjelini i do hegemonije novoga liberalizma, koji je poharao kolektivne identitete i emancipacijske projekte. Do kada, ne zna se! Ne valjda do neke nove revolucije?

 

Zaključne napomene

Jesu li naznačene inicijalne emancipacijske ambicije Ruske revolucije iznevjerene i povijesno arhivirane kao čista premda i opasna iluzija (Furet)? Zar nije dovoljno jasno da je SSSR bio povijesna obmana čudovišnih razmjera – nikada u njemu nije sva vlast pripadala sovjetima, nikada nije bio “slobodni savez slobodnih nacija kao federacija sovjetskih nacionalnih republika”? Usprkos Lenjinovu samozavaravanju, zar nije očito da čak ni u njegovo doba SSSR nije bio “radničko-seljačka država, s birokratskim deformacijama”?

U tom se smislu može dokazivati kako je Staljinova strahovlada (1929-1953) samo logičan slijed strukturnih i ideologijskih prinuda jednoga terorističkog režima, da je teror unutarnja istina i vrhunac komunizma. Pa da se dakle nema što raspravljati o povijesnoj baštini Ruske revolucije.

Takvo bi zaključivanje bilo uvjerljivo kada bi se moglo pokazati da je SSSR konačno krahirao upravo zato što je bio radnička, sovjetska i komunistička država. Nasuprot tome, pravi je problem u sljedećem: kako je u ime ideala marksizma-lenjinizma, socijalističke revolucije, komunističkoga besklasnog društva i sovjetske radničko-seljačke vlasti bilo moguće uspostavljanje režima koji je u svim svojim elementima bio najgrublja moguća negacija i marksizma i komunizma i radničke vlasti. Staljinov totalitarni režim koji je uspostavljen kroz enorman rast i jačanje represivnog aparata stajaće vojske i policije, nesmiljeni rat protiv vlastitog naroda i doslovno uništenje seljaštva kao klase, kroz gaženje svih ljudskih prava i svođenje radnika na ropski položaj, brutalno gušenje prava neruskih nacija uz neobuzdani velikodržavni ekspanzionizam, proganjanje i same boljševičke partije, čiji su članovi bili masovno hapšeni i ubijani, pretvaranje cijele zemlje u koncentracijski logor – sve su to oznake tipa režima bez povijesnog presedana koji je ne samo do kraja poništio nego i osramotio sve inicijalne emancipacijske ambicije Ruske revolucije. Ličnost koja je utjelovljenje tog tipa režima zaslužuje da se on nazove njegovim mračnim imenom, a sam Staljin najvećim antikomunistom cijelog stoljeća jer je u masovnom uništavanju komunista, ne samo u Rusiji, nadmašio čak i Hitlera (“Hitler je mali razbojnik Staljinove epohe” – kazuje nam Zinovjev u romanu Polet naše mladosti).

Ali kao što se o povijesnim dometima Francuske revolucije ne može suditi tako da se smisao obznane univerzalnih prava čovjeka i građanina sagledava iz perspektive, recimo, francuskog Drugog carstva Napoleona III (1852-1870), zašto bi se smisao obznane univerzalnih prava eksploatiranih radnika i potlačenih naroda svodio na uspostavu Staljinova totalitarnog režima (1929-1953)?

Poslije pola stoljeća od Ruske revolucije, 1967., Deutscher je ustvrdio: “U očima ljudi ovaj period od pedeset godina mahom je jednostavno diskreditovao revoluciju, ali nju neće rehabilitovati Romanovi koji bi eventualno ponovo došli na presto” (Dojčer, 1971: 55).

Kada nakon cijelog stoljeća od Ruske revolucije pokušavamo prosuđivati smisao njezina osnovnoga protuimperijalnog revolucionarnog impulsa, njezina programatskog zalaganja za demokratski mir među narodima, za prava radnih ljudi i potlačenih malih nacija, čini se da je taj impuls i danas životvoran i da ga valja uvažiti kao mjerodavni pravni i civilizacijski standard nasuprot barbarstvu  kako klasičnoga kapitalističkoga tako i “socijal”-staljinističkog imperijalizma te globalnoj militarizaciji svijeta.[iv]

 

Literatura

Berman, Harold J., 1983: Law and Revolution. The Formation of the Western Legal Tradition, Harvard University Press, Cambridge Mass./London.

Bettelheim, Charles, 1974: Les luttes de classes en URSS. 1ère période 1917-1923,      knj. I, Maspero/Seuil, Paris.

Boffa, Guiseppe, 1985: Povijest Sovjetskog Saveza, sv. I, “Otokora Keršovani”, Opatija.

Deutcher, Isaac, 1975: Trocki. Naoružani prorok, knj. I, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.

Dojčer, Isak, 1971: Nedovršena revolucija, Centar za društvena istraživanja pri Predsedništvu SKJ, Beograd.

Družić, Ivo, 2010: Prosvijećeni industrijalizam, Politička klutura, Zagrebb.

Faulkner, Neil, 2017: Povijest Oktobarske revolucije, Fraktura, Zagreb.

Furet, François, 1997: Prošlost jedne iluzije. Ogled o komunističkoj ideji u XX. stoljeću; Politička kultura, Zagreb.

Hobsbawm, Eric John, 2009: Doba ekstrema, Zagrebačka naklada, Zagreb.

Jakovina, Tvrtko, 2017: Prilog feljtonu “Crveni dolaze; 100 godina od Oktobarske revolucije” (u šest nastavaka), Jutarnji list, 8.11., str. 12-13.

Lalović, Dragutin, 2008: Države na kušnji, Disput/NZCH, Zagreb.

Lefort, Claude, 2000: Prijepori o komunizmu, Politička kultura, Zagreb.

Lefort, Claude, 2000: Demokratska invencija, Barbat, Zagreb.

Marx, Karl/Engels, Friedrich, 1977: Uvod F. Engelsa u Građanski rat u Francuskoj. Dela, sv. 33, Institut za međunarodni radnički pokret/Prosveta, Beograd.

Marx, Karl/Engels, Friedrich, 1979: Građanski rat u Francuskoj. Prva adresa Generalnog vijeća Međunarodnog radničkog udruženja o Francusko-Pruskom ratu, Dela, sv. 28, Institut za međunarodni radnički pokret/Prosveta, Beograd.

Lenjin, Vladimir Iljič, 1983: Država i revolucija, Prosveta, Beograd.

Mrđević, Dušan (ur.), 1989: Temelji moderne demokratije. Izbor deklaracija i povelja o ljudskim pravima (1215-1989), IRO Nova knjiga, Beograd.

Pulig, Srećko, 2017: “Crveni Oktobar”, feljton Novosti u povodu stogodišnjice Oktobarske revolucije (u četiri nastavka), Novosti. Tjednik za racionalnu manjinu, br. 930-933, 13.X, str. 26-27; 20.X., str. 28-29; 27.X., str. 28-29; 3.XI., str. 26-27.

Shub, David: 1972: Lénine, Gallimard, Paris.

Souvarine, Boris, 1989: Staljin, Globus, Zagreb.

Suvin, Darko, 2017: “Pouke iz Ruske revolucije: epistemološki pristup” (neobjavljen ogled).

Trocki, Lav Davidovič, 1973: Izdana revolucija, sv. I-II, “Otokar Keršovani”, Rijeka.

Ulunjan, Artjom, 2017: Prilog feljtonu “Crveni dolaze; 100 godina od Oktobarske revolucije” (u šest nastavaka), Jutarnji list, 6.11., str. 26-27.


[i] “Pobuna je pronašla svoj put u moralnoj snazi – neodoljivom pritisku goleme mase demokratskog mišljenja organiziranog u sovjetskom pokretu – i tako je zavarala generacije povjesničara koji su najveću narodnu revoluciju u povijesti pogrešno protumačili kao vojni puč” (Faulkner, 2017: 215).

[ii] Slijedili su i drugi važni dekreti Sovnarkoma (Sovjeta narodnih komesara): o radničkoj kontroli (14. studenoga) određivao je da tvornicama trebaju upravljati “svi radnici tog određenog poduzeća putem svojih izabranih tijela” u kontekstu “planirane regulacije nacionalne ekonomije”; o participativnoj demokraciji (22. studenoga) zaključio je da “pravo birača da opozovu one koji su izabrani” čini “fundamentalno načelo prave demokracije…/u/ svim predstavničkim tijelima bez iznimke”.

Dva dekreta o emancipaciji žena (16. i 18. prosinca) koji su proglasili punu jednakost muškaraca i žena, čineći razvod automatskim na zahtjev bilo kojeg supružnika te ozakonjujući djecu rođenu izvan braka.

Bilo ih je još mnogo tijekom iduće tri godine: dekret koji je ukidao stari pravosudni sustav i osnivao narodne sudove, dekret koji je garantirao vjersku slobodu, ali je zabranjivao vjersku indoktrinaciju u školama; dekret koji je legalizirao pobačaj na zahtjev (prvi u svijetu): dekret koji je legalizirao homoseksualnost (još jedan prvi). (vidi Faulkner, op. cit., str. 223-224).

[iii] Evo jedne tipične “marksističke” vulgarizacije: “… država nije ništa drugo do mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge, i to u demokratskoj republici ništa manje nego u monarhiji; u najboljem slučaju država je zlo, koje proletarijatu, kad on pobijedi u borbi za svoju klasnu vladavinu ostaje u nasljeđe; i on će, isto kao i Komuna, morati odmah što više da potkreše najgore strane tog zla, dok neko novo pokoljenje, izraslo u novim slobodnim društvenim uvjetima, ne bude u stanju da odbaci svu tu starudiju državnosti” (Engels, 1979: 169).

[iv] Engels je svojedobno (1891) bio uvjeren, analizirajući iskustvo Pariške komune, da će “savez radnika svih zemalja najzad iskorijeniti ratove”, ističući da se “nasuprot starom društvu s njegovom ekonomskom bijedom i njegovim političkim bezumljem, stvara novo društvo, čiji će međunarodni princip biti – mir, jer će kod svakog naroda vladati isti princip – rad!” (Marx, 1977: 6).