In memoriam Prof. dr. sc. Ante Marušić (1929-2021)

Piše: Bartul Marušić

Nedavno preminuli u 92. godini Ante Marušić, sveučilišni je profesor u mirovini od 1998., rođen 29.5.1929. u Dubočaju (danas Marušići) kod Omiša.

 

Doduše, zbog greške oca stariji je još jedan dan više. Osnovnu školu polazio je u rodnom selu i u Omišu. Kao „nesuđeni“ sjemeništarac, Učiteljsku školu pohađao je u Splitu od 1945-1948 sa zaostacima zbog rata i u Šibeniku od 1948-1950.  U ratu je bio član NOB-a, iako se poslije nije učlanjivao nikada u nijednu (vladajuću) stranku. U Šibeniku je položio i završni ispit i radio u tadašnjem komitetu za kulturu a i na drugim poslovima. Studirao je čistu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakon što je dotični novinarski fakultet u Beogradu ukinut i gdje su ukinuti i većina ispita koje je položio. Razočaran i doslovno „na ulici“, nakon što se zahvaljujući poznanicima nakon nekog vremena stacionirao u gradu, otišao je na PMF gdje je želio studirati matematiku koja mu je išla. Međutim, budući da je nastao problem s upisnom kvotom i razlikovnim ispitima, sjedeći neizvjesno na klupi ispred ustanove u kojoj će se jednog dana znakovito i umiroviti, odlučio je da kada već „mora tako birati“ kuda nastaviti svoj životni smjer i nadu, da to bude „na gospodski način“ i studirajući čistu filozofiju. Iako su mu i mnogi stariji kolege oduzimali nadu da je to za njega kao seosko dijete, među prvima iz generacije, a s nadoknadom od dvije i pol godine u jednoj, diplomirao je kod V. Filipovića 1955. godine kao vrlo dobar student i nastavio graditi svoj put i živjeti sa svojim kolegom i najboljim prijateljem iz Dalmacije, budućim izv. prof. i doktorom Ivanom Babićem koji je tragično stradao u prometnoj nesreći, što mu je bio jedan od najvećih životnih udaraca. S njim je otišao studirati prvotno i rečeno u Beograd te nastaviti život i karijeru u Zagrebu gdje su obojica paralelno pripremali doktorat, uz dogovor kako će „paralelno i doktorirati a ne jedan prije drugoga“. Zajedno su u izlascima na studentske plesove pronašli i svoje buduće životne supruge s kojima su dobili i djecu. Od 1955.-1959. bio je srednjoškolski profesor na Četvrtoj gimnaziji u Zagrebu nakon čega je 1959. do 1966. radio kao asistent na Filozofskom fakultetu i potom sveučilišni predavač na Građevinskom i drugim fakultetima. Zbog složenih okolnosti, o kojima je nepotrebno ovdje govoriti, ugovor na određeno mu je „istekao“ te je odlučio svoj konačni put naći, ili ne naći, odlaskom u inozemstvo kako bi počeo odnosno završio doktorski studij i pripremio doktorsku disertaciju o temi iz sociologije znanja o kojoj je još od mladih dana imao interesa. A problem se ticao odnosa ideologije, zbilje i istine te shodno tome radova Karla Mannheima i potom Maxa Webera. S obzirom na ideološku „obojenost“ toga doba, svaki pokušaj i najiskrenije objektivizacije i neutralizacije znanosti, koja mu je bila glavna okosnica budućega dugoga rada, bio je ujedno rizičan. Čak i s pojmom „deideologizacije“ znanosti početkom 1990ih nije se do kraja slagao zbog bojazni od zamjene jednih ideologija drugima, kao niti s bilo kakvim uplitanjem politike u znanost i sveučilište, te mnoge visoke stručne i diplomatske funkcije za koje je bio kandidiran nije ostvario zbog neslaganja ili nepripadanja političkim strujama ni prije a niti poslije (pokušaja) ‘prevrata’. Tijekom Domovinskog rata podržao je svakako uspostavu samostalne i suverene Republike Hrvatske i radio na promicanju njenih međunarodnih interesa i ugleda u inozemstvu. Zbog rata se vratio i iz Njemačke po pozivu. Otišavši dakle sa skromnim sredstvima i bez ikakve najave u The London School of Economics and Political Science javio se kod jednog od najutjecajnijih svjetskih sociologa toga doba Thomasa Burtona Bottomora. U isto vrijeme je i njegov kolega Ivan Babić radio paralelno inozemnu karijeru i predavao potom na inozemnim sveučilištima, prvenstveno u Americi. Nakon stručnog usavršavanja, pisanja seminara i sudjelovanja u međunarodnim doktorandskim grupama profesora Bottomorea 1962., ozbiljnim i progresivnim aktivnim sudjelovanjem u doktorskom studiju, završio je isti nakon dvije godine i napisao doktorsku disertaciju na engleskome jeziku. Nakon završne verzije s mentorom Bottomorom, dobio je poziv od njega i uprave fakulteta da obrani radnju na istom fakultetu te ostane i zaposlen u shodnom engleskom znanstveno-nastavnom zvanju, uz obećanje nadopune stipendije izvan roka. Unatoč ocjeni kako je njegova radnja s temom: „Temelji sociologije znanja Karla Mannheima“ „doprinos svjetskoj znanosti“, odlučio se vratiti u Zagreb radi svoje vezanosti za rodni kraj i bojazni od „putovanja s avionom“. Tu su ga, ovaj puta, dočekala otvorena vrata na Filozofskom fakultetu da u kratkom roku obrani istu disertaciju, ali s počekom od godinu dana radi starog „dogovora“ s prijateljem i kolegom Babićem. Prevedenu na hrvatski jezik, godine 1965. pred komisijom u sastavu Rudolfa Supeka, Ivana Kuvačića i Milana Kangrge (dekan FFZG P. Vranicki – rektor S. Macarol) obranio je radnju, koju je kasnije objavio i kao knjigu te stekao zvanje doktora znanosti.

Od 1966.-1976. nastavlja raditi najprije kao docent a zatim i kao izvanredni profesor i šef Katedre za sociologiju, ali na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu surađivavši i s drugim fakultetima gdje biva cijenjen i dobrodošao, poput Pravnih. Od 1976. do umirovljenja njegov je idući fakultet bio spomenuti Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu gdje je kao redovni profesor (u trajnom zvanju) predavao Sociologiju znanja i Sociologiju znanosti kojima je bio i pionir uvođenja tih grana i disciplina u domaću sveučilišnu zbilju, uz druge izborne i obvezne predmete koje je tada predavao.

U međuvremenu je obnašao i dužnost predstojnika Zavoda za povijest, filozofiju i sociologiju znanosti (1983.-1994.) te je bio i voditelj poslijediplomskog studija – Povijest, filozofija i sociologija znanosti u Međunarodnom centru za poslijediplomske studije u Dubrovniku (1980.-1990.). Boravio je također i na postdoktorskom usavršavanju na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Kӧlnu kod professora Karla Heinza Volkmanna Schlucka 1970/71. godine, a potom je boravio i sudjelovao u nastavi i u Kasselu gdje je bio među ostalim i šef oberseminara, kojeg je vodio zajedno s Johannesom Weissom i R. Lorenzom te drugim imenima. Predavao je i na nekoliko inozemnih sveučilišta i gostovao u stranim zemljama uključujući Rusiju, a pozive je imao i za afrički te američki kontinent. Sudjelovao je u simpoziju 20 sociologa Europe. S početne pozicije čiste filozofije nepovratno se usmjerio sociologiji te sebe nazivao sociologom.

Ante Marušić objavio je pet knjiga, tri znanstvene i dvije stručne te šezdesetak znanstvenih i stručnih radova, a zadnju još nedavne 2017. godine sa zakašnjenjem zbog ratnih zbivanja te starosti. U pripremi je imao još najmanje jednu knjigu a tek nakon 40. godine naučio je njemački koji mu je postao primarni izvor za istraživanja. Objavio je i dugogodišnji leksikon za sociologiju a njegovi radovi su dugo bili u obveznoj ili dopunskoj literaturi na većini društvenih sveučilišta s područja bivše Jugoslavije, a i šire. Radio je i kao suautor te urednik u mnogim izdavačkim naslovima, a napose biblioteci „Novi svijet“ izdavačkog poduzeća „Globus“ u Zagrebu (do 1985.) i časopisu Politička misao, gdje je bio glavni urednik kao i njegov kolega Ivan Babić u to vrijeme. Uz to je bio glavni urednik i mnogih drugih tadašnjih časopisa a sudjelovao je i u mnogim radnim savjetima, skupovima, interdisciplinarnim doktorskim komisijama na matičnom i drugim fakultetima, za buduće značajne stručnjake (navedimo samo prof. Vukadinoviću, uz Iblera i Andrassya još kao docent), te je bio mentor mnogim diplomantima i jedan od prvih utemeljitelja Hrvatskog filozofskog društva, Instituta Pilar i drugih. Nije volio javno eksponiranje niti priklanjanje bilo kakvim lobijima, te se nije učlanjivao u druge udruge pa na kraju niti JAZU/HAZU gdje je bio u jako dobrim odnosima sa svim članovima, a napose s Adolfom Dragičevićem i ostalim živim ili preminulim profesorima i istaknutim ličnostima čija imena je nezahvalno nepotpuno nabrajati. No, surađivao je mnogo godina i čitao na Hrvatskom radiju. Prevodio je s njemačkoga i engleskoga jezika, među ostalim obavio je izbor i preveo oprezno i dosljedno, u duhu jezika, izabrane jezično zahtjevne radove koje je Max Weber objavio u Gesammelte Aufsa tze zur Wissenschaftslehre.

Za pokojnog djeda i znanstvenika kojemu je struka i etika bila ispred svih prolaznih struja moći i trendova, najvažnije je reći kako je ostao čovjek koji je zapamćen po pomoći i razumijevanju za svakoga, a napose za svoje studente kojima je pomagao na putu koji je i sam prošao. Za svaki detaljniji prikaz događaja i imena s kojima je prolazio zanimljiv put, a koji ostaju kao povijesni (arte)fakti , može se zaviriti u biografski roman pod naslovom Initium (B.M.) budući da on sam nije želio pisati autobiografiju, ali je usmenom predajom do zadnjih dana ponavljao dogodovštine i napose volio život. Ipak, za poštivati je njegovu trajnu želju da je svaka hvala, ali i kritika, kako njega tako i ljudi njegova već odmakla ali nezaboravnog vremena, izlišna, budući da „djela najviše govore za sebe“ i ostaju iza njih. A njih se može uvijek pročitati i priznati nepobitno da koriste u temelju i izgradnji životne i obrazovne kulture svake generacije koja slijedi ili je slijedila na dotičnim domaćim poljima.

S ponosom i zahvalom njemu i akademskoj zajednici koju je gradio u burnim i u mnogočemu embrionalnim vremenima, a s pomiješanosti osjećaja i tuge i ponosa na dug život i nasljeđe koje je ostavio, zajedno s kolegama koje poznam djelomično „bolje“ i od svoje generacije.