Piše: izv. prof. dr. sc. MARTA ZORKO

 

Bilo je polusunčano zimsko poslijepodne, moglo je biti prije nekih deset, petnaest ili čak dvadeset godina – kad sam dobila zadatak dočekati profesora Radovana Pavića, predstaviti ga i ugostiti na predmetu Politička geografija i geopolitika. Kako ga nisam imala prilike slušati za vrijeme studija jer je već bio u mirovini, sjećam se kao danas da sam čitavo to jutro panično pretraživala internet u potrazi za njegovom slikom ne bih li ga lakše prepoznala na porti. Tada sam sasvim slučajno otkrila svijet njegovih vizualnih geopolitičkih prikaza, mapa i političkih karata. I uistinu, i danas je puno jednostavnije pronaći neku njegovu, glagoljicom potpisanu kartu, nego osobnu fotografiju. Zbog toga mi je iznimno drago da je ovo sjećanje na njega popraćeno s posebno za ovu priliku pronađenim fotografijama, te da izlazi na portalu časopisa kojemu je profesor “dao” skoro čitavu svoju znanstvenu karijeru i značajan doprinos.

 

Politička misao i Radovan Pavić voljeli su se javno od samog osnutka časopisa 1964. godine. Tempom od najmanje jednog znanstvenog članka godišnje (a vrlo često i do tri godišnje), Radovan Pavić je u svojim najplodnijim godinama uspostavljanja i uokvirivanja ovih disciplina objavio četrdesetak znanstvenih radova u području političke geografije, geopolitike, globalne geostrategije (kako je on još nazivao geopolitiku) i geostrategije. Pisao je o tada aktualnim temama iz perspektive političke geografije i geopolitike, malo-po-malo uspostavljajući njihove temelje i teorijske okvire svojstvene upravo našem geopolitičkom okruženju. Zbog toga nema generacije studenata Fakulteta političkih znanosti (i Vojnih studija), koji su upisali ove “od njega naslijeđene predmete” i nisu ga upoznali, da im nije rečeno kako je profesor Radovan Pavić osoba kojoj možemo zahvaliti utemeljenje ovih disciplina, ne samo na Fakultetu nego i u Hrvatskoj.

Fakultet političkih znanosti i časopis Politička misao nisu bili jedine njegove ljubavi. Jednaku je strast posvetio i predavanjima na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radovima u časopisu Geografski glasnik. Kompletan sukus njegovih tekstova, orijentiranost i tematika, definicije disciplina i njihova razlikovanja, balans između prirodnih i društvenih znanosti i flert između politologije i geografije čine profesora Pavića osnivačem, ali i jedinim istinskim baštinikom nečega što bi se moglo nazvati Zagrebačkom geopolitičkom školom.

Pritom se ne referiram na geopolitičke škole u negativnom smislu, u naslijeđu nekih pokopanih ideologija, već na sveobuhvatnost i posebnost u pristupu Radovana Pavića. Gradio je sasvim novi pristup disciplinama koje su djelomično ili u potpunosti ugašene u to vrijeme u drugim dijelovima svijeta, dajući im novi smisao, otvarajući nove teme i predviđajući buduće trendove i nove procese. Najprepoznatljivija njegova znanstvena karakteristika bila je kartografska metoda prikaza rezultata istraživanja i podataka. Metoda za prikaz oprostorivanja političkog za Pavića je sadržana u primijenjenoj, aplikativnoj ili političkoj kartografiji. Politička kartografija prikaz je sprege politike i prostora, odnosno prikaz teritorijalizacije kao procesa. Ta aplikativnost i primjena čine ga istovremeno i geopolitičarom i kartografom, osobom koja je naglasila važnost kartografije za vizualizaciju društvenih procesa puno prije nego se ona počela razvijati u ostatku svijeta. Povodom pedeset godina izlaženja časopisa Politička misao imala sam čast i priliku obuhvatiti i analizirati opus profesora Pavića (Politička misao, broj 51, 2014.) i jedini je zaključak kako je u svojim znanstvenim analizama bio daleko ispred svoga vremena i uz sam bok svjetskim znanstvenicima.

Ali, vratimo se na ono škiljavo sunce prije “par” godina i moj prvi susret s profesorom. Nisam još ni došla do porte, čujem smijeh tete Katice, viče ona: “Evo Marta, profesor Pavić je malo uranio pa nas tu nasmijava prepričavajući kako svaki dan pliva u Jarunu!” (mala napomena: bila je veljača, a profesor je tada već imao preko 70 godina). Predstavim se ja profesoru, a on ni-pet-ni-šest kaže: “Čujte kolegice, znam da sam pozvan na jedno gostujuće predavanje ali, evo, pripremio sam ja tu materijala za do kraja semestra – pružajući mi bunt rukom ispisanih papira i svežanj namotanih karata u ruke – pa, recite Vi Cvrtili da ne mora sad par tjedana dolaziti”. Naravno da smo zadržali planiranu organizaciju nastave gdje je profesor Cvrtila redovno držao predavanja, ali smo tih par tjedana iz poštovanja prema profesoru, koji je tada već dugo bio u mirovini, a imao je još puno toga za pružiti, organizirali nekoliko seminarskih termina za njegove studije slučaja. Tu sam dobila jedinstvenu priliku odslušati neka od njegovih najboljih predavanja s dodatnim daškom životne mudrosti koju možda samo mirovina i odmak od nastavnog procesa mogu pružiti.

Na tim usputnim stanicama “čuvanja” gostujućih predavanja i seminarskih radionica čula sam neke od njegovih ključnih pedagoških motivirajućih životnih postulata – poučke o tremi, važnosti životnog poziva i znanstvenom erosu. Svake godine, upoznajući novu generaciju započeo bi činjenicom kako ima tremu iz odgovornosti pred njima, pred studentima Fakulteta političkih znanosti. Nikada se zbog svoje treme koja je rezultirala u simpatičnom skakanju s teme na temu nije ispričavao, štoviše, smatrao je kako ga ona čini čovjekom i da bi u suprotnom predavanja mogla držati i roboti. Drugo obraćanje bilo bi u formi pitanja “Tko iz ovog predmeta očekuje odličnu ocjenu i spreman je za nju krvavo raditi?” Nakon što bi uredno, svake godine, svega šačica studenata sramežljivo dignula ruku krenula je prodika o važnosti životnog poziva, obrazovanja i naposljetku politologije, koja je završavala izjavom: “Kad se idući puta nađete na kirurškom stolu zapitajte se je li taj vaš liječnik digao ruku na ovakvo pitanje ukoliko mu je uopće bilo postavljeno, te ima li iz anatomije dovoljan ili odličan…” Naposljetku, znanstveni eros kako ga je on nazivao ili izgaranje prema znanosti bio je postulat po kojem je živio. Ali ne samo prema znanosti nego i prema njezinom prenošenju, obrađivanju tema koje je promišljao i živio, živopisnim predavanjima s uvijek posebnim vizualnim projekcijama i posebnim geopolitičkim imaginacijama svjetova koje nam je otkrivao. Tu njegovu srčanost zasigurno će pamtiti i čistačice fakulteta koje su preko tjedan dana pokušavale očistiti njegove rukom iscrtane karte s nove pametne ploče u A dvorani. Naime, profesor je u zanosu predavanja umjesto pripremljenih specijalnih markera (u svim bojama!) izvukao iz džepa svoje i iscrtao čitavu ploču kartama, skicama i natuknicama.

Svoja posljednja gostovanja detaljno je pripremao i predavao s vjerojatno istom zanesenosti kao na početku karijere; ili čak s još više zanesenosti znajući da bi mu svako od tih gostovanja moglo biti posljednje. Uistinu, svake godine kad bi došao u goste na kraju je rekao: “Deco, ako Bog da, vidimo se iduće godine”, ne shvaćajući da to zapravo govori eventualno i jedino meni jer se predmet Politička geografija i geopolitika, koliko ga god on važnim smatrao i koliko bi god on to zasigurno htio, ne predaje na sve četiri godine studija…

Poštovani profesore, Vašim riječima – ako Bog da, vidimo se jednog dana na nekom ljepšem mjestu.