Piše: dr. sc. ZORAN RADMAN

U Dugim Njivama kog Vrgorca je 2. ožujka 2021. u 75. godini preminuo umirovljeni redovni profesor Fakulteta političkih znanosti prof. dr. sc. Vladimir Vujčić. Pokopan je na mjesnom groblju u Dugim Njivama, gdje je nakon umirovljenja češće boravio. Iznenadna smrt profesora Vujčića pogodila je njegovu obitelj, kolege i prijatelje te mnoge koji su ga  poznavali, čitali, slušali i poštovali kao izuzetnog znanstvenika.

 

Vladimir Vujčić rođen je 1. siječnja 1947. u Dugim Njivama. Osnovnu školu pohađao je u Dugim Njivama, Vrgorcu, Orebiću i Podgori. Učiteljsku školu završio je u Mostaru 1965. a Filozofski fakultet u Sarajevu, na kojem je 1978. obranio doktorat iz pedagogije „Funkcija osnovne škole u razvijanju moralnih stavova i moralnog ponašanja učenika“ objavljen u knjizi „Proturječnosti u moralnom odgoju“ (1981).

Jednu školsku godinu (1965/1966.) radio je kao učitelj razredne nastave u svom rodnom selu, a nakon završetka fakulteta 1970. godinu dana radio je u Narodnom Sveučilištu u Vrgorcu. Koncem 1972. zapošljava se na Filozofskom fakultetu u Zadru u zvanju asistenta na Odsjeku za pedagogiju. Već je 1979. izabran u zvanje docenta u polju pedagogije, a 1984. u zvanje redovnog profesora  pedagogije ( za predmet: Opća pedagogija). Na istom Fakultetu obavljao je i dužnost pročelnika Zavoda za razrednu nastavu, predškolski odgoj i pedagogiju te predstojnika Odsjeka  za pedagogiju.

Godine 1986. dolazi na Fakultet političkih znanosti u Zagrebu gdje predaje Opću pedagogiju, Didaktiku i Metodiku političkog obrazovanja. Godine 1997.  izabran je u trajno znanstveno – nastavano zvanje redovitog profesora u znanstvenom polju odgojnih znanosti. Na fakultetu se nije bavio samo istraživanjem u polju pedagogije već je istraživao i teme iz politologije. Godine 1993. nakon uspostave višestranačke parlamentarne demokracije u Hrvatskoj aktualizira pitanje političke kulture pozivajući se na političku znanost u svijetu objavom knjige „Politička kultura i politička socijalizacija“ kojom pokazuje da politička kultura  posjeduje značajan utjecaj na stabilnost demokracije, te isto povezuje odgojem i obrazovanjem, ističući da su škola i politika neodvojivi, te naglašavajući pogrešnost teze o depolitizaciji škole i odgoja. Baveći se ključnim politološkim temama 2007. godine izabran je u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika u polju politologije. U tom polju izvodio je nastavu iz predmeta „Politička kultura i demokracija – komparativni pristup“ na poslijediplomskom (2000.-2005.) prijelaznom doktorskom, te  trogodišnjom doktorskom studiju iz Komparativne politike na FPZ. Na Fakultetu  je obavljao i dužnost prodekana od 1992.  – 1996. te dužnost predstojnika Odsjeka za komparativnu politiku. Od 2008. – 2012. bio je član redakcije časopisa „Politička misao“. Bio je i voditelj više znanstvenih projekta iz područja pedagogije i politologije, član Hrvatskoga politološkog društva i voditelj  projekta „Politička kultura u Hrvatskoj“. Nagrađen je plaketom Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora.

Profesor Vujčić bio je iznimno plodan autor čiji je istraživački pristup bio prožet interdisciplinarnim povezivanjem pedagogije i političke znanosti, a najveći doprinos hrvatskoj politologiji ostavio je svojim istraživanjima demokratske političke kulture i političke participacije. Objavio je više od sto znanstvenih i stručnih radova iz područja pedagogije i politologije (od kojih su mnogi indeksirani u relevantnim međunarodnim bazama podataka – najmanje 30) i jedanaest knjiga: „Proturječnosti u moralnom odgoju“, Školska knjiga, 1981.; „Pedagogija i odgoj“, Školske novine, 1983.; „Sistem vrijednosti i odgoja“, Školske novine, 1987.; „Obrazovanje i društvo“, SSOH, 1989.; „Obrazovne šanse“, Školske novine, 1990.; „Politička kultura i politička socijalizacija“, Alineja, 1993.; „Politička tolerancija“, Defimi, 1995.; „Politička kultura demokracije“, Panliber, 2001.; „Kultura i politika“, Niz Politička kultura, Zagreb, 2008. i „Opća pedagogija – Novi pristup znanosti o odgoju“, Hrvatski pedagoško – književni zbor, Zagreb 2013.

Profesor Vujčić u svojim znanstvenim radovima bavi se temama političke obveze građana u demokraciji i političkim obrazovanjem, političkim obrazovanjem i modelima demokracije, političkim obrazovanjem i Rawlsovom koncepcijom osobe i društvene kooperacije, političkom znanosti i političko obrazovanjem te liberalizmom vezanima za odgoj i obrazovanje. Posebno se bavi različitim aspektima političke kulture: pojmom političke kulture, političkom potporom (legitimacijom, povjerenjem i identitetom), odnosom političke kulture, strukture i demokracije, tipologijom političke kulture, dimenzijama političke kulture, političkom kulturom i međunacionalnim odnosima u demokraciji te političkom participacijom. Nadalje, pisao je o globalizaciji i problemu političke legitimacije, liberalizmu i politici općeg dobra, stranačkom i ideološkom identitetu, političkim slobodama i političkoj toleranciji, svijesti o ljudskim pravima, o razumijevanju demokracije kod mladih u Hrvatskoj, te  razvoju svijesti i prakse građanstva mladih,  etičkom utemeljivanju liberalizma i liberalnog odgoja, o efektima direktnog političkog obrazovanja u školama, o demokraciji i odgoju. Naročito su zanimljivi radovi „Nacionalizam, građanstvo i strategije integracije u Europsku uniju“, „Pitanje društvenog jedinstva danas“, „Nova moralna teorija i politika: Čovjek kao Homo duplex“ kao i o vrijednostima u društvu i odgoju.

Važno je spomenuti i nastojanje profesora Vujčića da studentima približi, kroz prikaz i recenzije,  ključne i nezaobilazne naslove za političku znanost i razumijevanje politike. U prvom redu radi se o recenziji knjige Ronalda Ingleharta i  Christiana Welzela: „Modernization, Cultural Change, and Democracy“, Cambridge University Press, 2005., koja predstavlja vrhunac dugogodišnjih kreativnih istraživanja svjetski poznatoga politologa R. Ingleharta i njegovih suradnika (osobito C. Welzela) o uvjetima i procesima razvoja demokracije. Knjiga je značajna po tome što revidira teoriju modernizacije kao uvjeta za nastanak i razvoj demokracije. U knjizi, naime, Inglehart i Welzel osporavaju i ekonomsku teoriju demokracije i elitnu teoriju nastanka i razvoja demokracije razvijajući sociokulturalnu teoriju demokratizacije. Važno je još istaknuti knjigu Michaela Brutera:  „Citizens of Europe?  The Emergence of a Mass  European Identity“, Palgrave Macmillan, 2005., koja govori  o formiranju europskog identiteta građana nacionalnih država Europske Unije,  te knjige Bhikhu Parekha, „Rethinking Multiculturalism. Cultural Diversity and Political Theory“, Palgrave Macmillan, (2000.) o političkoj teoriji multikulturalizma, Jonathana Hearna „Rethinking Nationalism,  A Critical Introduction“, Palgrave Macmillan, 2006., (pregled različitih teorija nacionalizma) te knjigu Jorge Nef and Bernd Reitera „The Democratic Challenge. Rethinking Democracy, and Democratization“, Palgrave Macmillan, 2009. o razvoju demokracije u svijetu i faktorima njenog ugrožavanja.

U svom znanstvenom radu Vujčić je studirao, konzultirao i kritički pristupao djelima brojnih svjetskih autora društvene i političke misli, ali se uvijek referirao na uporišne teze klasika političke misli  počev od Platona i Aristotela, preko Hobbesa, Lockea, Humea, Rousseaua, Kanta, Smitha, Hegela, Mila, Nietzschea, Durkheima, Deweya, zatim Dahla, Rokeacha , Rawlsa ,MacIntyrea,  Rortya, Taylora, Ingleharta, Sandela, Putnama ,Haidta i dr.

U velikom opusu profesora Vujčića značajno je osvrnuti se na radove koji su nastali nakon 2000-te godine koji predstavljaju novinu u izučavanju politologije na Fakultetu političkih znanosti. Radi se o kulturalnom pristupu politici.

Njegov rad „Politička kultura demokracije“ (Osijek – Zagreb – Split: Panliber, 2001.) novost je na polju hrvatske politologijske  značajan je stoga što Vujčić u politologiju uvodi kulturalni pristup  naglašavajući da osim objektivne postoje i subjektivne strane politike. U knjizi u prvom djelu govori o teorijskim aspektima političke kulture, o pojmu, dimenzijama i tipologiji. U drugom dijelu razmatra pitanje političke kulture i političkog sustava, gdje analizira tipologiju političke potpore političkom sustavu te odnos između političke kulture i političke strukture. U trećem dijelu analizira teorijske i empirijske rezultate kao što su politička potpora političkom sustavu, odnosno nacionalni identitet, legitimacija i povjerenje, te politički interes, politička tolerancija, politička participacija, svijet o ljudskim pravima i  dr.  Cjeloviti prikaz knjige dala je Marina Perić iz kojeg bih izdvojio pojedine momente. U knjizi koristi analize različitih radova G. Almonda, S. Verbe i L. Pyea, pa u tom pogledu knjiga G. Almonda i S. Verbe The civic culture predstavlja temeljno djelo o demokratskoj političkoj kulturi. Politička kultura se definira kao subjektivni odnos ljudi prema politici, vjera ljudi u politiku, a da se pritom ne isključe objektivne komponente kao što su objektivni sustav, vrijednosti i norme. Sljedeći Almonda i Verbu  definira pojam dimenzije i tipologije političke kulture. Pod dimenzijama političke kulture podrazumijevaju se različiti stavovi ljudi prema političkim objektima, vezanost ljudi uz sustav, nacionalni i stranački identitet, odnos s drugim građanima i sl. Vujčić  govori o važnosti političke potpore političkom sustavu, o odnosu političke kulture, strukture i demokracije te nacionalnim identitetima bitnim za razvoj političke kulture. On otkriva da je politički identitet važan za održavanje političke zajednice, politička legitimacija za održavanje političkog sustava, a političko povjerenje za uspješno funkcioniranje onih koji su na vlasti – političkih autoriteta. Jedan od najznačajnijih istraživačkih aspekata je odnos političke kulture i strukture koji je vezan za političku stabilnost i promjene. Ako politička kultura nije u stanju poduprijeti demokratski sustav, šanse za uspjeh tog sustava su slabe. Za kraj, u trećem dijelu knjige, pod naslovom „Temeljne dimenzije političke kulture“ autor prikazuje različita istraživanja, empirijske analize političkog interesa, građanske političke kompetencije, političke tolerancije, političke participacije građana europskih zemalja i hrvatskih studenata. Treba se složiti sa recenzenticom da ako se  želi razumjeti pravi smisao demokratskih procesa i demokratske građanske kulture te onoga što zajedničkim imenom nazivamo demokracijom, svakako se treba upoznati sa ovim radom.

Vladimir Vujčić u svojoj knjizi „Kultura i politika“ (u izdanju Političke kulture 2008.) ističe važnost kulture za politiku te započinje kulturalnim pristupom politici gdje pokušava definirati “kulturu” kao neovisnu varijablu za objašnjavanje političkog razvoja društva u komparativnoj perspektivi. Nastoji izgraditi sustavno razumijevanje kulture, crpeći iz poimanja kulture Clifforda Geertza, naglašavajući kulturu kao sustav značenja koja posreduje pri političkom djelovanju. Vujčić ističe tri pristupa politici: institucionalizam, racionalni izbor i kulture, od kojih se svaka veže sa zasebne odrednice politike: institucije, interese i identitet. Vezujući se na istraživanja  R. Inglehart i C. Welzel raspravlja o teorijama i pristupima modernizacije  koje su važne za ljudski razvoj. Upoznaje nas sa nalazima Ingleharta i Welzela  koji su otkrili da gospodarski napredak kao modernizacijski moment donosi potrebne promjene, međutim Vujčić primjećuje da ni gospodarski napredak ni spomenuta promjena vrijednosti ne čine svu varijancu u postojećim demokracijama već smatra da su potrebna dodatna istraživanja kulture.  U knjizi  daje globalnu kulturnu mapu svijeta iz koje vidimo položaj zemalja u odnosu na tradicionalne vrednote i sekularno racionalne vrednote s jedne strane i vrednote opstanka i ekspresivne vrednote s druge, gdje posebno naglašava važnost samoekspresivnih vrednota za razvoj demokracije. U drugom dijelu govori o kulturi i nacionalnoj državi, o legitimitetu i nacionalnom identitetu. Naglašava važnosti nacionalne države za demokraciju te smatra da nema demokracije bez nacionalne države. Nadnacionalne organizacije teže birokratizaciji nauštrb demokratskog odlučivanja, što je danas i vidljivo. Govoreći o važnosti nacionalnog identiteta, ističe da je on konstrukcijski fenomen, ali ta konstrukcija nije slobodna od historijskih činjenica. U vezi političke zajednice kao osnove  političkog sustava, Vujičić naglašava da je ona nužan uvjet za sve ostale jedinice političkog sustava.  Analiza je pokazala da se svi aspekti demokracije kao što su politička kooperacija  građana radi rješavanja zajedničkih pitanja, kao oblik participacije u političkom prostoru, kao oblik političke odgovornosti građana i elita, kao način rješavanja ljudskih prava itd. ne mogu se uspješno ostvarivati bez političke zajednice kao „okvira“ za funkcioniranje demokracije. U vezi globalizacije zaključuje da ona nedvojbeno utječe na  politički sustav, ali je taj učinak ograničen načinima posredovanja učincima vlade i autoriteta, dakle  političkim kontekstima pojedinih zemalja  i oblika demokracije. Stoga izgleda da globalizacija neće moći  poništiti raznovrsnost  oblika političke reprezentacije i raznovrsnost dometa  odnosa ljudi prema demokraciji . To znači da  ona neće moći poništiti  ili znatnije smanjiti ulogu nacionalnih država  u ostvarivanju demokracije i u nadnacionalnim integracijama. U trećem dijelu knjige bavi se političkim obrazovanjem, pod kojim Vujčić podrazumijeva  građanski odgoj i obrazovanje za demokraciju, iz čega se jasno može zaključiti da, ako je demokracija izravno ovisila o vrijednostima koje dijele građani, i ako se te vrijednosti stječu socijalizacijom, onda je obrazovanje od primarne važnosti za uspostave djelotvornog demokratskog društva.

Profesor Vujčić se ponovo vraća pedagogiji 2013. s knjigom Opća pedagogija – Novi pristup znanosti o odgoju ( Hrvatski pedagoško – književni zbor, Zagreb 2013.) koju recenzenti ocjenjuju kao suvremen, izvoran, sveobuhvatni, sistematičan, znanstveno utemeljen te stručno intrigantan i misaono otvoren udžbenik pedagogije kojemu nema konkurencije. On predstavlja izrazitu novinu svojim pristupom, interpretiranjem i sistematizacijom te sintezom temeljnih spoznaja o pedagogiji i odgoju.  Polazi od ključnih pitanja pedagogije i odgoja, zatim prelazi na povijest ideje odgoja počevši od Platona i Aristotela, preko Lockea, Rousseaua Kanta, Durkema i Deweya. U drugom djelu daje cjelovit prikaz strukture i dinamike gdje obuhvaća cilj, sadržaj, sredstvo, proces,  rezultat i sustava odgoja.  Vujčić u knjizi raščišćava kontradikcije filozofskih, znanstvenih i ideoloških slojeva, pravaca, ideja i sporova u razvoju i pozicioniranju pedagogije kao odgojne teorije i kao znanosti u našim nacionalnim i svjetskim okvirima. Na taj način usklađuje pedagoški način razmišljanja s duhom našeg vremena te zaslužuje da bude reprezentativan izvor poučavanju o pedagoškom viđenju teorije odgoja i njenih kontroverzi.

Na kraju bih spomenuo zadnje i itekako relevantne radove. Vujčić svoj rad iz 2015.  „Pitanje društvenog jedinstva danas“ (Politička misao, god. 52, br. 3, 2015,) započinje tvrdnjom da živimo u uvjetima različitih varijanti liberalne demokracije koja nužno podrazumijeva postojanje različitih koncepcija dobrog života i slobode izbora određenog načina dobrog života te postavlja krucijalno pitanje: „Što u tim uvjetima predstavlja osnovu društvene stabilnosti i društvenog jedinstva građana?“.  U članku pokušava istražiti moguće izvore društvenog jedinstva danas, u uvjetima realnog društvenog pluralizma. Njegova analiza je pokazala da suvremene teorije pravde nisu dostatne za tako nešto, što je objasnio pozivanjem na relevantne kritike teoretičara komunitarizma (Taylor, Sandel, MacIntyre). Vujčić pokazuje da oni koji zastupaju tezu  o prvenstvu ispravnog pred dobrim zapravo osporavaju Aristotelovu ideju o čovjekovu dobrom životu, jer svi oni, kako on dokazuje, polaze od pojedinca izvan povijesti i povijesno određenih društvenih spona pojedinaca i društvenih skupina. Tražeći novi pristup u objašnjavanju društvenog jedinstva ljudi u svojim političkim zajednicama polazi od onih teoretičara koji uviđaju važnost sagledavanja sebstva kao identiteta, ili vezivanja sebstva za identitete, a ne oslobađanja od identiteta. Ističe Taylora koji predlaže rješenje problema kroz koncepciju “načelnog okvira” i Kymlicku koji kao i neki drugi uviđa da zajednička načela pravde i jedna koncepcija dobrog života nisu dostatni za razumijevanje političke stabilnosti i društvenog jedinstva koje bi ljudima omogućilo političko djelovanje u uvjetima razložnog i ukupnog društvenog pluralizma. Na kraju dolazi do zaključka da bez određenog pojma političke zajednice i, posebno, koncepcije nacionalnog identiteta takvo jedinstvo nije moguće zamisliti ili održati u modernim uvjetima. Time se potvrđuje misao kako pojam modernog građanstva koje se najčešće definira iz pozicije prava ili iz pozicije potreba nije više zamisliv bez koncepta identiteta gdje nacionalni identitet ima središnju ulogu u onome što određuje značenje političke zajednice.

Znanstvenim radom iz 2017. „Nova moralna teorija i politika: čovjek kao homo duplex“  (Europske studije – European Studies 2017, 3/ (5-6).) Vujčić nastoji pojasniti Taylorovu tezu kako nije dostatno složiti se o standardima ili vrijednostima života ako se ne složimo o njihovim izvorima. Važno je napomenuti da je Vujčić u razjašnjenu ovih pitanja odgovore tražio i u radovima američkog biologa i pokretača sociobiologije (1975) E. O. Wilsona koji zastupa tezu o potrebi čvršćeg povezivanja znanja o ljudskoj evoluciji (ljudskoj prirodi) i kulturnoj evoluciji i kako se te dvije evolucije međusobno povezuju. U tom nastojanju pokušava objasniti kompleksne izvore morala i njegove funkcije, gdje se oslanja na Haidtovu i Craigovu novu teoriju morala (teoriju moralnih temelja), za koju nalazi da je  pokušala povezati niz znanstvenih spoznaja iz različitih područja znanosti te tako osporiti naturalističku, empiricističku i racionalističku teoriju morala, te je pokušala povezati Darwinovu teoriju višerazinske evolucije i teoriju velikih tranzicija u nastajanju homo sapiensa, Humeovu teoriju morala prema kojoj je razum sluga emocija, Shwederovu kulturalno-antropološku teoriju o postojanju različitih kultura (individualističkih i sociocentričkih), pa tako i postojanje moralnog pluralizma među kulturama, zatim Durkheimovo razumijevanje čovjeka kao homo duplexa te značajne uvide psihologa za objašnjenje mehanizama ljudskog psihološkog funkcioniranja i nastajanja ljudske ličnosti. Vujčić zaključuje da je sve to skupa omogućilo Haidtu da formulira novu teoriju morala u kojoj se moral shvaća funkcionalistički i deskriptivno, te dodaje da je na toj osnovi lako vidjeti da je Durkheim bio u pravu kad je tvrdio da je čovjek homo duplex. Vujčić ističe da se društveno jedinstvo ne može tako tumačiti kao jedinstvo različitosti jer bi to značilo prihvatiti utilitarističko mišljenje da je kolektivni interes samo zbroj individualnih sebičnih interesa, a altruizam samo prikriveni egoizam. Vujčićeva analiza je  pokazala da se može opravdano govoriti o moralnom pluralizmu unutar kultura i među njima, te da je  moralna, pa tako i šira vrijednosna osnova za pluralizam očita. Vujčić je ukazao na Haidtovo objašnjenje evolucijski nastalog fenomena u čovjekovoj mentalnoj infrastrukturi koji je on nazvao “pokretačem košnice” (hiveswitch), koji je poslužio za opravdanje i bolje razumijevanje Durkheimova objašnjenja čovjekova djelovanja na dvije razine – individualnoj i kolektivnoj. Vujčić ovdje kao i drugim novijim radovima dolazi do zaključka  kako je i za političko djelovanje ljudi i njihovo političko jedinstvo unatoč razlikama važna nacija kao okosnica države i političke zajednice, koja ljudima omogućuje da djeluju zajedno i da tako osmisle i povežu ono što je dobro za njih same i zajednicu kao cjelinu.

U znanstvenom članku „Vrijednosti u društvu i odgoju“ (Hrvatska revija 1, 2018) Vujčić pokazuje da je Taylor bio u pravu kad je ustvrdio da se možemo suglasiti oko vrijednosti, ali ako nema suglasnosti oko njihova izvora prijepori će i dalje ostati. Vujčić je pokazao kako su novovjekovne teorije morala i vrijednosti, kao i liberalne političke teorije nastale na kritici antičke filozofije koja u svojim promišljanjima čovjeka i političkih uređenja polazi od koncepcije dobra (dobrog života za čovjeka i za njegovo društveno uređenje), dok novovjekovne smatraju da je to nepogodno za čovjekovu slobodu (autonomiju) i za slobodno biranje osobnih ciljeva u životu. Ukazujući na ova pitanja, pokušao je pokazati svu kompleksnost problema. Čini se da bi Durkheimova teza o čovjeku kao homo-duplexu, kao dvorazinskom djelovanju ljudi, mogla biti inspirativna za moguće rješenje spora između »ispravnog« i »dobrog« u moralu i politici. Naglasio je kako je važno i Inglehartovo istraživanje o vrijednosnim promjenama u svijetu od »vrijednosti opstanka« prema sindromu »ekspresivnih vrijednosti«. Na kraju naglašava da nije dovoljno polaziti samo od pojedinca, nego se mora uzeti u obzir i njegova društvenost (pripadanje određenim zajednicama), zašto je važna njihova inter subjektivnost odnosno   razumijevanje demokracije kao participacije i komunikacije, a ne samo oblika vladavine.

Profesor Vujčić davao je doprinos i raspravama vezanim za odgoj i obrazovanje (1997.) te  o reformi obrazovanja pogledom na Okvir nacionalnog kurikuluma (2016).

Kao građanin pratio je suvremene društvene i političke procese u našem društvu i kao eminentni znanstvenik, koji je duboko zahvaćao društvena i politička pitanja te je temeljem rezultata vlastitih istraživanja i znanstvenih uvita uviđao da je prisutno veoma nisko zadovoljstvo funkcioniranjem demokracije, sa prisutnim elementima  apatije, cinizma i bez pokazivanja  značajnih interesa za politiku nasuprot očekivanja sa početka tranzicije. Vidio je duboku društvenu polarizaciju koja je utemeljena u prvom redu u kulturološko-identitetskim elementima, a ne u socijalnim i životnim problemima. Smatrao je da je potrebno shvatiti da se društvo razvija i politički, a ne samo ekonomski, socijalno i pravno. Naglašavao je potrebu razmišljanja o političkom razvoju hrvatskog društva kroz političku socijalizaciju, edukaciju – za razvoj demokratske građanske političke kulture. Posebno je isticao nužnost jačanja participacije građana, odnosno razvoj participativne demokracije i razvoj civilnog društva, bez kojeg nema demokracije. Jer ako bi demokracija bila svedena samo na pristanak političara da vladaju (reprezentativna demokracija), onda bi se to moglo nazvati tehničkom demokracijom, a ne vladavinom naroda, rekao je Vujčić u razgovoru  sa kolegom Nevenom Šantićem (Čari hrvatske politologije, 2012.).

Profesor Vujčić ostavio je dubok trag u hrvatskoj politologiji i povijesti Fakulteta političkih znanosti te je utjecao na brojne generacije studenata kojima je predavao. Bio je mentor dvojici doktorskih kandidata koji su uspješno doktorirali i objavili svoje doktorske radnje te mentor nekoliko magistarskih radova. Bio je izvrstan znanstvenik, metodičar i istraživač koji je u hrvatsku političku znanost uveo kulturalni pristup politici i teorije građanstva kao ključan pristup za razumijevanje politike.

Odlazak Vladimira Vujčića gubitak je za hrvatsku akademsku zajednicu i cjelokupno hrvatsko društvo.