Utjecaj pandemije koronavirusa na tržište visokog obrazovanja u Velikoj Britaniji

Piše: MATE SUBAŠIĆ

 

Pandemija uzrokovana koronavirusom iznjedrila je na površinu mnoge strukturne probleme sveučilišta u Velikoj Britaniji. Problemi na koje je do sada upozoravalo akademsko osoblje u novim okolnostima zadaju glavobolju svim dionicima visokog obrazovanja, uključujući sadašnje i buduće studente, rektore i predstavnike sveučilišta te u konačnici i samu Vladu.

 

U nastavku ću u vrlo kratkim crtama prikazati kako sveučilišta u Velikoj Britaniji funkcioniraju, a potom ću opisati kratkoročne posljedice uzrokovane pandemijom za svaku skupinu dionika – akademsko osoblje, studente i rektore. U tekstu će biti istaknut i niz poveznica na kojima su dostupni tekstovi koji još detaljnije objašnjavaju cjelokupnu problematiku.

Za vrijeme koalicije konzervativaca i liberala (2010-2015) britanska vlada je odlučila provesti reformu visokog obrazovanja, potaknuta prvenstveno problemima financijske prirode. Sveučilišta su tražila izdašnije financiranje u vrijeme dok je Vlada provodila mjere štednje. Kao što to biva i u poznatoj britanskoj seriji Yes, (Prime) Minister, Vlada je na kraju odlučila poslušati preporuke Vijeća nezavisnih stručnjaka koji su sastavili Izvješće o financiranju visokog obrazovanja i studentskim financijama. Vijeće je predložilo a) podizanje maksimalnog iznosa školarina koje sveučilišta smiju naplaćivati s 3.000 na 9.000 funti; b) otvaranje posebnih kreditnih linija za studente koji bi preuzeli teret troška školarina – Vlada bi organizirala poseban sustav financiranja; te c) poček na otplatu kredita sve dok student koji se zadužio ne bude primao više od 1.615 funta mjesečno (što je otprilike za 100 funti ispod prosjeka neto primanja u Velikoj Britaniji).

U pozadini preporuka je argument „da bi studenti trebali snositi trošak svog obrazovanja, ali tek onda kada počnu ostvarivati korist od tog obrazovanja“. Ironično zvuči rečenica u kojem Vijeće tvrdi da „su u fokusu njihovih preporuka studenti“, dok istovremeno istim tim studentima povećava trošak studiranja i automatizmom ih zadužuje za najmanje 27.000 funti i to i prije nego su ušli u svijet rada, uz „skromnu“ kamatu od 1.75%.

Reforma nije glatko prihvaćena jer se dio liberala u parlamentu pobunio i odlučio, unatoč preporuci vrha stranke, glasati protiv novih mjera. Zakon je na kraju ipak prihvaćen, „zahvaljujući“ ipak jednom dijelu liberala i konzervativcima koji su ga podržali. Retrospektivno je zanimljivo da je glas za reformu visokog obrazovanja doprinio debaklu liberala čak i na posljednjim izborima održanim u 2019. godini. Jo Swinson, liderica liberala na tim izborima, je 2010. godine glasala za reformu obrazovanja te je priznala u prošlogodišnjoj kampanji da je to bila greška.

Akademsko osoblje je pozdravilo tu izjavu, međutim, oni su već od 2010. godine tvrdili da je provođenje navedenih mjera dugoročno pogubno. Ono što Vlada naziva poticanjem konkurencije i osiguravanjem financiranja sveučilišta, protivnici reforme nazivaju poticanjem pogubnih tržišnih principa u sustavu visokog obrazovanja. Mišljenja su da je reforma od cijelog sustava visokog obrazovanja stvorila kvazi-tržište u kojem je sveučilište pružatelj usluga, student korisnik (klijent), a Vlada donosi opći okvir koji uređuje odnose na takvom kvazi-tržištu.

U praktičnom smislu, sveučilištima je postala dostupna do tada neviđena količina novca, koju bi studenti, kada počnu stvarati profit od stečenog znanja, trebali vratiti Vladi. Jedina zadaća sveučilišta postala je privući što veći broj studenata baš na njihovo sveučilište, a ne na neko drugo, konkurentsko.

Najbolji prikaz kritika i dugoročnih štetnih posljedica sadržan je u članku kojeg je napisao Lee Jones 2019. godine. On u svojoj kritici navodi „sedam smrtnih grijeha“ reforme obrazovanja među kojima su: pretvaranje znanja u tržišnu uslugu, poticanje (nezdrave) konkurencije, birokratizacija, pretvaranje sveučilišta u poduzeća s ciljem stvaranja profita, degradacija obrazovanja kroz težnju da se smanje troškovi pružene usluge, pristupanje sveučilišta na financijska tržišta i korištenje financijskih instrumenata poput obveznica te nepredvidljivost i nestabilno poslovanje sveučilišta.

Primjera koji idu u prilog Leeovima tezama je mnogo. Na primjer, što se tiče poticanja konkurencije, Vlada je očekivala da će se sveučilišta natjecati određivanjem različitih cijena, od kojih bi iznos od 9.000 funti bio maksimalna školarina. Međutim sva su sveučilišta, gotovo automatski, odredila upravo tu, maksimalnu visinu školarine. Naime, nitko nije htio naplaćivati svoju uslugu manje, jer bi to implicitno značilo da je usluga koju pružaju niže kvalitete, čime bi izgubili na reputaciji i postali manje atraktivni od konkurenata. Sveučilišta su se dakle okrenula tržišnim principima i osnovala posebne odjele za marketing kako bi privukli što više studenata.

Nadalje, sveučilišta su se počela baviti kapitalnim ulaganjima, gradeći nove zgrade, suvremene studentske domove (u kojima smještaj košta preko 75% iznosa kredita koji Vlada daje studentima za troškove života tijekom studiranja) te uređivanjem kampusa. Sveučilišta su u tu svrhu počela uzimati kredite, te su počela izdavati obveznice kako bi uspjela sva ta kapitalna ulaganja financirati. Sveučilište u Liverpoolu je npr. 2015. godine izdalo obveznice u ukupnom iznosu od 250 milijuna funti, s dospijećem 2055. te kamatnom stopom od preko 3%. Sveučilište Oxford je prvi put u svojoj povijesti izdalo obveznicu  u vrijednosti 750 milijuna funti s dospijećem od 100 godina, a na početku ove godine je odlučilo reprogramirati obveze kako bi profitirali od povijesno niskih kamata. Sveučilišta također postaju ovisna o kreditnom rejtingu i kreditnim agencijama koje ih određuju. Moodys je u izvješću iz 2019. godine, na primjer, Sveučilištu u Cardiffu zamjerio troškove akademskog osoblja te kreditni rejting popratio projekcijom negativnih izgleda. Nije mi namjera baviti se ekonomijom, niti je to područje koje, osim instinktivno i kao laik, poznajem. Namjera mi je samo ukazati kako se diskurs o visokom obrazovanju pretvorio u diskurs tržišta, a ne obrazovanja.

Dodatni izvor prihoda sveučilišta su osigurala i privlačenjem inozemnih studenata. Studenti koji studiraju na sveučilištima u Velikoj Britaniji, a koji dolaze izvan EU plaćaju mnogostruko veće školarine nego domaći studenti. Cijene su dostupne na internetskim stranicama pojedinih sveučilišta i uglavnom su vrlo slične. Na primjer, na Sveučilištu u Birminghamu školarina za studente izvan EU iznosi od 18.000 – 36.000 funti godišnje, ovisno o vrsti studija. Stoga ne čudi, da su britanska sveučilišta, vođena profitom i novim pravilima uvedenima 2010. godine krenula u globalnu ekspanziju, privlačeći studente iz cijelog svijeta. Razmišljajući u tržišnim kategorijama, bila je to sasvim racionalna odluka.

Tijekom 2010. godine na sveučilišta u Velikoj Britaniji upisalo se 298.110 studenata koji nisu iz Velike Britanije ili EU-e, dok se 2018. godine taj broj povećao na 342.620. Ukupno, približno 15% studenata na sveučilištima u Velikoj Britaniji dolazi iz zemalja koje nisu u EU-i, drugim riječima, za više od 15% studenata vrijede one više, vladinim odlukama praktički neograničene cijene školarina. Tom broju treba pribrojati i studente koji studiraju u filijalama britanskih sveučilišta koje se rasprostiru svugdje po svijetu. Studenata na tim institucijama u 2014. godini je bilo preko 700.000, a preko 39 od ukupno 136 sveučilišta u Velikoj Britaniji je pokrenulo takve programe. Sveučilište u Manchesteru, na primjer, postoji i u Brazilu, a Sveučilište Middlesex na Mauricijusu.

Na nekoliko sveučilišta u Velikoj Britaniji broj studenata koji dolaze izvan Velike Britanije ili Europske unije približio se polovici svih studenata. Na London School of Economics and Political Science je u 2018. godini broj studenata koji dolaze izvan Velike Britanije i EU-e iznosio preko 49%, dok ti postoci na King’s College-u u Londonu, te sveučilištima u Manchesteru, Leedsu i Liverpoolu iznose između 20 i 30%. Međunarodno okruženje kojem su izloženi na tim sveučilištima stvara uvjete za neopisivo iskustvo, koje donosi mnoge koristi i domaćim studentima, i utoliko je važno i dobro. Ono doprinosi razvijanju dodatnih vještina, kao i boljem razumijevanju drugih kultura, drugačije percepcije svijeta, a omogućava i razvijanje međunarodnih veza. Međutim, u kontekstu oslanjanja sveučilišta na školarine studenata koji dolaze izvan Velike Britanije ili EU-e, pandemija koronavirusa će uzrokovati nesagledive posljedice za rad mnogih sveučilišta u Velikoj Britaniji. Stoga su rektori sveučilišta, kao menadžeri poduzeća s ciljem ostvarivanja profita (od kojih mnogi uopće nisu akademske osobe), naravno, izuzetno zabrinuti i osmišljavaju načine na koje bi mogli ublažiti – ako ne i potpuno eliminirati – gubitak prihoda.

Gubitak prihoda u narednoj godini neće se ograničiti samo na navedenu skupinu studenata –  naprotiv, i domaći i studenti i EU zabrinuti su za nastavak ili početka studija na jesen. Studenti izvan Velike Britanije i EU-e uglavnom će izbjeći dolazak u Veliku Britaniju radi straha od selidbe uzrokovanog pandemijom. U nekim slučajevima ta skupina studenata izrazila je i nezadovoljstvo načinom na koji je Vlada Velike Britanije odgovorila na pandemiju, a studente iz Kine, koji čine preko trećinu studenata izvan Velike Britanije i EU posebno je zaprepastila razina rasizma kojoj su oni, a i ostali građani Velike Britanije koji su porijeklom iz Kine bili izloženi tijekom širenja virusa u Kini. Sveučilišta su upozoravala na tu pojavu i pravovremeno pokušali spriječiti daljnje incidente prema kineskim studentima, a i sama su, vodeći računa o svojoj reputaciji, suprotno preporukama Vlade, zatvorila vrata i prebacila sve aktivnosti online čim se virus počeo širiti i u Velikoj Britaniji.

Najuspješnija sveučilišta su očekivanom smanjenom upisu studenata koji dolaze izvan Velike Britanije i EU-e pokušala stati na kraj. Svim studentima čije su prijave za studij prethodno uvjetno prihvatili, pod uvjetom da studenti na završnim srednjoškolskim ispitima postignu određeni uspjeh, sveučilišta su ponudila bezuvjetan upis. U pozadini je ideja da se prekomjernim upisom domaćih studenata, makar i po blažim tj. nižim kriterijima, nadomjesti financijski gubitak uzrokovan manjim upisom ostalih studenata. Međutim, manje utjecajna sveučilišta i ona koja primaju studente s lošijim ocjenama postignutim na završnim ispitima su se pobunila. Naime, ako bi uspješna sveučilišta privukla sve studente, sva ona lošija sveučilišta bi ostala bez prihoda i praktično bi bankrotirala. Vlada, odnosno Ured za studente morao je intervenirati predlažući svojevrsni dvotjedni moratorij na odluke o određivanju kvota. Politika određivanja kvota također se prethodnih godina pretvorila u tržišnu politiku, a posebno nakon 2015. kada je Vlada odlučila odbaciti kvote u potpunosti i prepustiti sveučilištima odluke o broju studenata koje žele upisati. Očekivano, sveučilišta su se fokusirala na povećavanja kvota na onim programima koje studenti žele studirati i općenito na povećanje ukupnog broja studenata. Indirektno su utjecali na snižavanje kriterija upisa, a time i na kvalitetu nastave.

Problemi studenata, kako budućih tako i sadašnjih, su u ovoj situaciji mnogostruki. Budući brucoši su prije nekoliko dana saznali da se, zbog zatvaranja škola i nemogućnosti provedbe ispita, cjelokupna provedba završnih srednjoškolskih ispita otkazuje. Vlada je donijela odluku da će se umjesto provođenja ispita ocjene utvrditi procjenom. Postupak još uvijek nije do kraja usuglašen, ali se svodi na procjenu od strane srednjoškolskih nastavnika na temelju provedenih probnih ispita i ukupnih postignuća studenata tijekom posljednjih godina. Naravno, mnogi su budući studenti, unatoč iskazanom razumijevanju prema cjelokupnoj situaciji, razočarani takvom odlukom i smatraju da njihovi nastavnici nemaju dovoljno informacija na temelju kojih bi mogli zaključiti tko se i koliko spremao te koliko bi tko stigao u posljednjem trenutku postići. Urbanim rječnikom rečeno, najviše će štete pretrpjeti kampanjci. Svima će biti pružena mogućnost polaganja ispita i dogodine što povratno opet može imati negativan utjecaj na broj upisanih studenata na sveučilišta sljedeće godine.

Neizvjesnost još uvijek postoji i vezano za održavanje nastave na jesen, kako za buduće tako i za sadašnje studente. Sveučilišta se spremaju za održavanje online nastave. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana sveučilišta su se pokazala vrlo fleksibilna, na prvom mjestu zahvaljujući osoblju. Do rujna se svi uočeni problemi mogu ukloniti i usuglasiti primjerene procedure. Međutim, stručnjaci naglašavaju da za buduće studente takav pristup nije najbolji. Naime, studenti se tijekom prve godine tek prilagođavaju na samostalnost, kako u smislu donošenja životnih odluka, tako i usklađivanja životnih navika. Bez tog perioda prilagodbe upitno je koliko bi se budućih studenata bilo u stanju prilagoditi online studiranju odmah po napuštanju srednje škole. Postoje i alternativni prijedlozi: da se početak akademske godine prebaci na drugi semestar, koji u Britaniji počinje u veljači. Takav pristup stvorio bi još ozbiljniji financijski problem za sveučilišta, pa su zato sveučilišta uglavnom fokusirana na unapređenje online nastave, unatoč kritikama.

I sadašnji studenti se suočavaju s nizom problema. Za većinu studenata održavanje nastave u online formi nije pretjerano izazovno. Za manjinu ono je čak i problematično ili čak i nemoguće. Konkretno za studente koji koriste laboratorije, poput studenata elektrotehnike, medicine, veterine arheologije i mnoge druge, prelazak na online platforme nužno znači i onemogućavanje razvijanja određenih vještina. Nadalje, s obzirom da je većina studenata napustila gradove u kojima studiraju, te se vratila u roditeljski dom za vrijeme trajanja pandemije, postavlja se pitanje o osiguravanju jednakih uvjeta za sve studente. Studentske organizacije su posebno zabrinute za one slabijeg imovinskog statusa, koji će vjerojatno biti u podređenom položaju o odnosu na one boljeg imovinskog statusa, zahvaljujući razlikama u prostoru i uvjetima koje imaju na raspolaganju za učenje, kvaliteti opreme koju koriste kod kuće te pristupa internetu. Sadašnji studenti izloženi su i ekonomskim posljedicama pandemije, jer su se zatvorila mnoga radna mjesta na kojima su – kao studenti – radili i njihova financijska situacija se pogoršava.

Poseban problem izaziva i odluka o načinu ocjenjivanja. Sveučilišta, unatoč zahtjevima studenata, pod svaku cijenu žele privesti semestar kraju i ne žele odgoditi ni jedan aspekt održavanja nastave jer bi to implicitno otvorilo pitanje povrata dijela školarina studentima. Stoga se uvode posebni načini evaluacije, koji će uključivati online ispite s „otvorenim“ knjigama, pisanje eseja, izvještaja i osvrta. Konačne odluke i procedure još nisu usuglašene, ali će studentima biti omogućeno da izaberu veću od dvije ocjene: jedna bi se utvrdila uzimajući u obzir sve ocjene i aktivnosti do pojave pandemije, a druga bi se utvrdila na temelju spomenutih posebnih načina evaluacije. Za pretpostaviti je da će se ocjene usporediti s prošlogodišnjom generacijom te će se eventualno izbalansirati, odnosno ponderirati, uzimajući u obzir otegotne okolnosti. Naravno, to ponovno dovodi u pitanje kvalitetu obrazovanja i općenito postignutih kvalifikacija. Očekujem da će o ovoj tematici biti još puno diskusija, posebno tijekom ljeta, kada se objave rezultati.

Pandemija koronavirusa se u Velikoj Britaniji proširila baš u trenutku kada je završila druga faza štrajka akademskog osoblja. Nastavnici i istraživači su prošle godine pokrenuli štrajk radi odluka sveučilišta da dio troška doprinosa u mirovinske fondove nadomjeste smanjenjem njihovih plaća, te radi uvjeta rada, koji se još od reforme 2010. godine pogoršavaju. Štrajk se i ovoj akademskoj godini nastavio i u njemu su sudjelovali nastavnici i istraživači sa 60 sveučilišta u prvom semestru te sa 74 sveučilišta u drugom semestru. Prije nego prikažem stav akademskog osoblja, treba obratiti pozornost na posljedice koje je štrajk imao na studente. Naime, od ukupno 24 tjedna održavanja nastave, većina studenata koji su bili izloženi štrajku nisu imali mogućnost studirati 6 tjedana radi štrajka, a još 4 tjedna sveučilišta su funkcionirala online. Štrajk i pandemija su uzrokovali onemogućavanje uobičajenog nastavnog procesa tijekom više od 40% vremena predviđenog za nastavne aktivnosti. Ovisno o akademskom kalendaru i načinu organizacije nastave na nekim je sveučilištima ta brojka i veća. Andrew Gallagher, student novinarstva na Sveučilištu Ulster, se požalio nedavno kako je tijekom cijele godine ukupno imao samo 4 sata normalne nastave. Kao što ću pokazati u nastavku, naravno da je moja potpora u potpunosti na strani akademskog osoblja u odnosu na sveučilišta, ali važno je imati na umu i studentsku perspektivu i razumjeti probleme s kojima se oni suočavaju.

Nastavnici i istraživači će, radi radnih uvjeta koji su se pogoršali u zadnjih 10 godina, osjetiti najveći teret pandemije. Činjenica da su morali sve svoje nastavne aktivnosti, uključujući i ispite, u iznimno kratkom roku prilagoditi online formatu iz njihove se perspektive čini još i najmanji problem. Naime, već godinama sindikati koji predstavljaju nastavnike i istraživače upozoravaju na nekoliko stvari: realno smanjenje plaća od 17% u periodu od 2009. godine, neograničene količine posla koje zahtijevaju više od uobičajenih 35 radnih sati tjedno, smanjenje ukupnih izdvajanja za plaće za istraživače i nastavnike u odnosu na administrativno osoblje te zapošljavanje akademskog osoblja na ugovorima na određeno vrijeme. Svi ovi problemi su povezani jedni s drugim, a potaknuti tendencijom sveučilišta da uštede na rashodima.

Kako bi ostvarila profit, tržišno se pozicionirala, pružila što bolju uslugu studentima te osigurala uspješno pozicioniranje u odnosu na zahtjeve koja Vlada stavlja pred njih, sveučilišta su se u posljednjih 10 godina iznimno uspješno birokratizirala. Više od polovice zaposlenih na institucijama unutar sustava visokog obrazovanja su administrativno osoblje, a u 2018. godini je 98 takvih institucija imalo više od 50%, a 27 institucija preko 60% osoblja zaposlenih na administrativnim zanimanjima. Kao što i Lee Jones navodi, nije svrha obezvrijediti rad administrativnog osoblja, naprotiv, oni uistinu doprinose uspješnom provođenju i nastavnih i istraživačkih aktivnosti. Međutim, postavlja se pitanje uloge sveučilišta ukoliko primarna svrha postaje uspješno poslovanje te administrativno usklađivanje s vanjskim evaluacijama. Vanjska evaluacija se provodi se kroz REF (Research Excellence Framework) sustav, kojim se ocjenjuje istraživačka izvrsnost. Donekle, REF odgovara procesu akreditacije u Hrvatskoj. Ususret REF-u sveučilišta su praktički paralizirana i sve ostale aktivnosti padaju u drugi plan. Nastavnici, istraživači i administrativno osoblje intenzivno rade na prikupljanju, usklađivanju i obradi podataka. Jedina pozitivna posljedica pandemije koronavirusa za akademsko osoblje je odgađanje provedbe REF-a. Nastavnici i istraživači su odahnuli. Naravno, neka sveučilišta nisu zadovoljna, jer su se proteklih sedam godina, od vremena provedbe prethodnog REF-a, reformirala kako bi se što bolje pozicionirala ususret novog evaluaciji. Uspješna evaluacija olakšava pristup istraživačkim fondovima, povećava ugled sveučilišta te privlači veći broj studenata (a posljedično osigurava i dobar kreditni rejting).

Međutim, čak ni odgoda REF-a ne utječe mnogo na činjenicu da količina poslova koju obavlja akademsko osoblje i dalje zahtjeva više vremena od onoga za što je akademsko osoblje plaćeno. Istraživanje sindikata iz 2016. godine pokazalo je da akademsko osoblje tjedno  u prosjeku radi preko 50 sati da bi uspjelo ispuniti svoje radne obveze, a 28.5% osoblja radi i preko 55 sati tjedno. Preko 80% akademskog osoblja ispitanih tijekom provedbe istraživanja izjavilo je da je osjetilo značajno povećanje obujma radnih zadataka, a preko 75% ispitanog osoblja je potvrdilo da povećanju obujma posla doprinosi i administriranje vezano za studente. Potonje je prilično zabrinjavajuće, ako se ima na umu da na institucijama ima više zaposlenog osoblja u administraciji nego među akademskim osobljem. Povećanje broja studenata, koje je uočljivo od 2015. godine, nije pratilo i proporcionalno povećanje akademskog osoblja, što dodatno doprinosi povećanju obujma posla. Teret ušteda i ostvarivanja profita sveučilišta tako pada na leđa akademskog osoblja koje praktično besplatno odradi preko 15 sati tjedno. Koliko će dodatnih sati odraditi uslijed pandemije i s njom povezane prilagodbe, tek treba vidjeti. Doduše, utješno zvuči, barem za 47% nastavnika i istraživača koji su zaposleni na ugovor na neodređeno vrijeme da barem neće ostati bez posla. Preostalih 53%, nažalost, mora se osloniti na dobru volju sveučilišta, a ako je suditi po dosadašnjim postupcima sveučilišta i dugogodišnjem odnosu prema „trošku“ osoblja, dobra bi volja mogla biti vrlo kratkog vijeka.

Ukupan broj zaposlenih istraživača i nastavnika u sustavu visokog obrazovanja u prethodnoj akademskoj godini uključivao je 98.600 osoba. Od toga, prema istraživanju sindikata preko 70% istraživača i više od 37.000 nastavnika radi na ugovor na određeno vrijeme. Ne treba zaboraviti da među tim osobama svi imaju doktorate znanosti i da svi posjeduju jako specifična znanja i vještine. Ovakav pristup dodatno olakšava sveučilištima smanjivanje rashoda na plaće akademskog osoblja. U prosjeku tako zaposleni istraživači i nastavnici odrade preko 45% radnih zadataka za koje nisu plaćeni. Na primjer, nastavnik će prilikom ispravljanja eseja dužine slične ovom tekstu biti plaćen za samo 30 minuta. Istovremeno se od nastavnika očekuje da osim što pročita i ocjeni esej pruži svakom ponaosob detaljno obrazloženje ocjene, dodatne komentare koji trebaju služiti kao uputa studentima kako unaprijediti esej te savjete za buduće pisanje eseja. Od nastavnika se nerijetko očekuje i da prije roka za predaju eseja pročitaju prijedlog eseja i daju daljnje upute. Sve to ulazi u 30 minuta plaćenog rada. Ovakav pristup sveučilištima omogućava uštede, ali i fleksibilnost uslijed pojava koje bi destabilizirale tržište. Pandemija koronavirusa u nekoliko je tjedana dovela u pitanje status svih spomenutih istraživača i nastavnika, a onima koji su zaposleni na ugovore na neodređeno vrijeme istovremeno prijeti neopisivo povećanje obujma radnih zadataka.

Sveučilišta u Bristolu i Newcastleu već su počela otkazivati ugovore pojedincima zaposlenima na određeno vrijeme, a Sveučilište u Sussexu objavilo je da se ugovori neće produžavati. U akademskim se krugovima već raspravlja o daljnjim otkazima bez pretjeranih očekivanja da će sveučilišta stati na stranu radnika. Sveučilišta su na prvom mjestu i zapošljavala na ugovore na određeno upravo previđajući situaciju poput ove. Sindikati nastavljaju borbu i naglašavaju kako je ovo konačan argument i dokaz u prilog tezi da je sustav neodrživ. Stoga pozivaju Vladu da reagira i da zaštiti poslove u institucijama visokog obrazovanja.

Sindikati idu i korak dalje i traže da Vlada osmisli paket pomoći sveučilištima, jer bez paketa pomoći sveučilišta sigurno neće biti u mogućnosti zadržati svo osoblje. Rektori, čija je plaća mnogostruka veća od plaće profesora i nastavnika, a iznosi u prosjeku preko 250.000 funti godišnje, dok se u slučaju nekolicine rektora penje i na preko 500.000 funti godišnje, za sada čekaju razvoj situacije i vjerojatno se nadaju angažmanu Vlade. Alternativa je ili otkazivanje ugovora ili izdavanje novih obveznica (ovog puta vjerojatno s većim kamatama).

Kao što svijet svjedoči posljednjih mjeseci, uslijed pojave koronavirusa, javne su institucije i javna dobra od ključne važnosti za obranu i osiguravanje budućnosti društva. Sveučilišta sigurno imaju odgovornost prema budućim generacijama. Nažalost, sve dok je fokus sveučilišta na profitu, funkcija odgoja, obrazovanja i prihvaćanja odgovornosti za budućnost društva ne može se ispuniti. Možda će pandemija koronavirusa doprinijeti novom načinu razmišljanja o visokom obrazovanju te njegovom usklađivanju s javnim interesom nauštrb tržišta.

Mate Subašić je doktorand na Odsjeku za političke znanosti Sveučilišta u Liverpoolu. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i bio tajnik redakcije Političke misli.